Kako smo u Poljskoj pokazali zube Ircima, Talijanima i Španjolcima

Kako smo u Poljskoj pokazali zube Ircima, Talijanima i Španjolcima

Iz hobija sam navijač već nekih desetak godina.
Nemam dossier, nisam nikog tukao, ne unosim baklje i ne hučem nikome zato jer je druge boje kože.
A i banane još uvijek rađe jedem nego hićem okolo.

Ono, klasična stara kibicerska garda, izurlam se, kažem stvari koje ne bi reko doma, popijem koju pivicu i sanjam da ću jednog dana ići s mališom potpuno bezbrižno na tekme i da ćemo na tribinama uz koštice i kikiriki komentirati poput pravih profesionalaca.
Samo mi tranzistor na vuhu fali…

Iako, s obzirom kakvi će nam ljudi uskoro voditi nogomet, mislim da ćemo ipak i dalje nastaviti odlaziti s druge strane maksimirske ceste.
Svejedno, virus pokupljen 2001. u Bruxellesu, kad sam na prvom gostovanju upoznao divne i potpuno nevjerojatne navijačke spodobe u obliku Borisa i Vjeve, te kasnije u Latviji i Bilića, odveli su me i do Japana, Portugala, Njemačke, i općenito skoro svugdje gdje je gostovala repka.

Pa sam se tako obreo i u Poljskoj u kojoj sam bio sastavni dio Patrole do gola, slobodno pogledate video gdje me legenda Tomislav dira po Butini…

Uglavnom, okupila se tako šačica navijača koje zanima nogomet i tulum, dakle sorta u izumiranju, i koja je provela sjajnih par dana u čudnoj zemlji groznih prometnica i sisat… prekrasnih žena.
I osim što smo se divili prelijepoj arhitekturi gradskih trgova Varšave

i Poznanja, koje kao da je oslikao neki renesansni genij, onako pastelne i nježne, družili smo se svakoga dana i sa hrpom istomišljenika.

Da, navijači svih zemalja ujedinili su se tih dana lipnja u lokalima i na trgovima većih poljskih gradova, a mi smo imali sreće nabasati uglavnom na one s kojima su igrali Vatreni.
Talijani su čudna raja, malo ih je, čuvaju se za drugi krug, nisu za druženje, blago su histerični i tijekom tekme rade samo dvije stvari od kojih niti jedna nije – gledanje tekme.
Naime, ovi gelirani stanovnici zemaljske kugle ili se snimaju na mobitel (mama, dušo, ja sam na stadionu, vidi me kako sam lijep!), ili gledaju na vrh stadiona u ekran i mole boga da ih snimi kamera pa da ih i opet vide doma.

Španjolci su blaža, ali isto urlajuća nacija.
Skloniji su bubnjanju, stalno imaju neke instrumente uza se, i općenito su nam bliži od Digića.

Ali su šupci jer moraju plaćat suce…

Poljaci, kao domaćini, imaju jednu jedinu navijačku pjesmu, koju uostalom imaju i svi ostali navijači eura (osim valjda Engleza i Iraca), onu himničnu od Pet Shop Boysa, a njihov tekst ide otprilike: “Polskaaaa, bjalo červenjiiii…”
Pa smo je popevali. Puno…
Poljakinje sam šarmirao svojim predivnim zubima i tubom Plidente, šteta što se nismo sreli u finalu…

Nisu naporni osim kad pocugaju previše, ali nismo ni mi bili nešto bolji pa smo se uglavnom kužili.

I uvijek su nam rekli da navijaju za nas i da su im dani s Hrvatima i Ircima najbolji u povijesti Poznanja.

Da, Irci.
Priznajemo poraz.
Oni su potpuno ludi.
Došlo ih je 50.000, pola ih uopće ne ide s trga, ni u hotel, ni na tekmu, njima je u biti sama atmosfera oko repke ono što im predstavlja životni maksimum zabave.
Ne sumnjam ni da im je ni doma loše, ali koliko ti ljudi mogu tulumariti i ne stati, čak im se i mi moramo pokloniti!

Seanu sam pokazao svoje (navijačke) zube i poklonio mu tubu Plidente da može dalje pokazivati svoje Englezima.

Uglavnom, svima sam im pokazao zube, policajkama sam čak i poklonio jednu tubu Plidente jer im sjajno ide uz fluorescentni prsluk,

i u biti smo se sjajno zabavili i svi dogovorili tulum u Sao Paulu za dvije godine.

A to što smo ispali, izvjetri za tri dana.
Uskoro u nove pobjede, idemo obilazit kvalifikacije, u Škotsku na viski, Makedoniju na ćevape, zapamtiite, život je prekratak da se ne bi dobro tulumarilo i putovalo!

Ajd pivili!

(Autor: Promo – ali vjerujte mi na riječ da neću ne reć ako mi nešto neće valjat)