Stancija Kovačići, Matulji: Roast beef za kraljeve i najbolji istarski doručak!

Dobri duh najboljeg restorana u Rukavcu, Matuljima i puno šire, chef Vinko Frlan, već jedanaestu godinu plete mrežu vrhunskih delicija u staroj obiteljskoj kući podno Učke.

Povod novoj posjeti je bilo to da smo se slučajno sreli u jednoj od najboljih istarskih vinarija, Tomaz, i zaključili da je stvarno bilo predugo da se nismo vidjeli i da moramo doći probati Vinkov roast beef, s kojim nikako da se sastanem.

Iako smo epohalno zaružili kod sjajnog Klaudija, već ujutro je pao dogovor s Vinkovom boljom polovicom Danijelom, i niti mjesec dana kasnije na povratku iz Kastva smo se parkirali u malom Rukavcu pored Matulja i prepustili se dugom uživanju.

Kako smo bili ozbiljno načeti posjetom velikom MasterChefu, Časlavu od Kastva Matijeviću, i degustaciji ribljih čudesa i par beaujolaisa po izboru njegove kćeri Lucije, rekli smo Vinku da ne pretjeruje. Naravno, nije nas poslušao nego posjeo pored kamina, i onda je uslijedilo dugo i ugodno kušanje i razgovor o svemu i svačemu, pa čak i gastronomiji…

Počelo je s lignjama u savuru uz slasnu malvaziju Benvenuti kao uvod u dugo očekivan roast beef s muštardom, kiselom repom i vrganjima. Vinko komad ramsteka od 2-3 kilograma drži 24 sata u suhoj marinadi od krupne soli, svježeg papra i klekovih bobica. Zatim ga ispeče na naglo i onda sousvidea 4-5 sati, kad je spreman na rezanje na mašini. Meso dolazi od provjerenih riječkih mesara, i u kombinaciji s kiselicama i muštardom je apsolutno fenomenalno hladno predjelo. Možda i najbolji roast beef u životu, sočan, ni traga suhoći, mekan, mirisan… Stvarno sjajno jelo!

Vinko je, kako sam kaže, jako puno naučio od Nenada Kukurina dok je s njim radio u kastavskom restoranu Kukuriku od 1998. do 2006. godine, kad je odlučio da se skrasi i obnovi obiteljsku kuću u kojoj će napraviti restoran i hotel. Kako se jedan dio inače obrtničke obitelji (sve je puno očuvanih starinskih šivaćih mašina), bavio potkivanjem i kovanjem, tako je i lokal dobio ime Stancija Kovačići. Restoran je otvoren 2009. godine, a Vinkova je misija bila privući goste koji žele jesti fino, za normalne novce, i pritom dobiti njegov kreativni touch zbog kojeg će se stalno vraćati. I u tome je i uspio.

Stancija Kovačići nalazi se u kotlini, na pet minuta hoda je gusta šuma puna vrganja i maruna, a na drugu stranu na istoj udaljenosti vidikovac i predivan pogled na Kvarner. U njihovih pet soba dolaze noćiti putnici namjernici koji uđu u Hrvatsku na prijelazu Rupe, ljudi kojima je prevruće ili pregužvovito u Opatiji i Lovranu do kojih ima desetak minuta vožnje, ili jednostavno oni koji su prepoznali rustikalni stil i vole uživati uz bazen i vrhunskoj spizi i vinima.

Za koji trenutak na stol dolazi kraljica večeri, krem juha od čičoke i crne rotkve. Bojom i strukturom prvo baca na gustu juhu od gljiva, ali s prvim zalogajem, eto iznenađenja u našim očima. Izvrsno, ta neka zemljano-korjenasta nota čičoke uz pikantnost crne rotkve je stvarno vrhunska kombinacija.

Uživamo u starinskoj konobi i toplini vatrice dovoljno udaljeni od ostalih gostiju (restoran ima tri velike odvojene prostorije), i dok slušamo kako je Covid zaustavio gostovanja poznatih kolega kuhara, držimo palčeve za nove projekte za koje je zadužena Danijela, kao i za stotinjak drugih stvari vezanih uz hotel i restoran.

Raviol punjen telećim raguom, čips od pancete i lovranski marun došao je uz teran Franc Arman, a sama vinska karta sadrži pedesetak etiketa najpoznatijih hrvatskih vinara poput Fakina, Cuja, Boškinca, Geržinića (i maslinovo ulje kuće je njihovo, i sjajno je!), Stina, Galić… Iako je tradicionalni hit broj jedan Kovačića koljenica od boškarina, mi smo dobili onu od magarca, pečenu 7 sati, s korjenastim povrćem kao prilogom. Nadam se da su mi oprostili svi animirani i crtani junaci mog djetinjstva na tome što sam im jeo frenda, ali stvarno je jako ukusno, gusto, reducirano, mekano, jako, doista pamtljivo.

Kolač od maruna, čokoladnog musa te čvarcima i lješnjacima došao je kao čvarak na kraju, zanimljiv, drugačiji, baš da razveseli kraj izvrsno vođene i jako ukusne večere. Pjenušavo i aromatično, s naglaskom na sezonsku lokalnu namirnicu, ovo je nešto što trebaju primjenjivati svi restorani koji drže do sebe.

Nakon ugodne noći u rustikalnoj, pet friendly sobi, i šetnje po prekrasnim brdima Kvarnera u okolici Matulja, s planom da zbog hrpe obaveza požurimo za Zagreb, sjeli smo i za doručak. I nismo se digli dva sata. Dakle, ako Boškinac na Pagu ima najbolji doručak u Univerzumu, doručak u Stanciji Kovačići je najbolji na planetu!

Vinkov pršut od crne slavonske svinje, kobasa s tartufima, dvije vrste sira, bili su tek uvod u fritaju s porilukom i svježim trubačama te dvije marmelade, od paprike i luka te njihovu kućnu jetrenu paštetu. Mislim, nešto stvarno fenomenalno, evo tu me režite ako sam u dugo vremena doživio tako divan gurmanski početak dana.

Iako je Danijela tad prozborila „Pa ostanite na ručku“, morali smo skupiti svu snagu, uskočiti u auto i pobjeći da se ne bi ponovila situacija s Ivicom i Maricom. Divni dragi ljudi, savršeni domaćini i vrhunski gastronomi, Vinko i Danijela garantiraju da ćete u Stanciji Kovačići sjajno jesti i piti i poželjeti se brzo vratiti.

I zato, ako imate slobodno popodne, dan ili vikend i želite doživjeti spoj Istre i Kvarnera u jednom velikom obroku, znate gdje trebate doći.