Gablec Beg – marendama moga grada: 6. Mac, Dugave

by Ribafish
0 komentar

Kad ti najbolji frend od početka devedesetih živi u Dugavama, zadnje četiri godine usto i radiš u Klari, a kako Sloboština nema pajzl, Mac se nameće sam po sebi kao mjesto u koje ćeš se sigurno vraćati. Zbog čega? Jednostavno, obilate porcije i povratak u neka stara vremena.

U Macu nema table s dnevnom ponudom, tome služe pravovremeni konobari koji nam ipak nisu donijeli led za gemišt, pa ne znam kako sam preživio topao kolovoški dan s kolegom i pivoljupcem Zoranom Vitasom. Dobro, mljeli smo…

Zoki je čovjek bez dlake na jeziku, zaslužan za dizanje svijesti o craftu u Hrvata svojim blogom Volim Pivu, erudit, svađalica, a što voli pojest… Nikada neću prežaliti što njegov film o craftu još leži u nekoj ladici, ali za otkrivanje novih pivkana smo uvijek imali vremena. Na žalost, Mac od pivica nudi čistu industriju, pa smo od bogatog izbora gemišta (uz Krauthakera kojeg valjda ima i na kolodvoru u Kabulu, Vlado, legendo!) odabrali graševinu Feričanci.

Bio je petak, hrvatska riječ za “danas riba”, pa smo shodno tome odabrali lignje i bakalar. Velika terasa je bila prepuna, muziku i zahod nisam ni vidio ni čuo jer smo se razlajali, a Mac je kao i nebrojeno puta do sad opravdao povjerenje. No, krenimo redom.

Adresa: Sv. Mateja BB
Lokacija: Negdje na dugavskom kružnom toku, uvijek se pogubim
Parking: Ima, mukte, ali hlada slabo
Broj mjesta: Osamdesetak odokativno na terasi
Gužva: O, da… Krcato u podne
Osoblje: Mladi konobari, ugodni i uslužni, bez previše emocija
Nusprostorije: Trpjeh
Beštek: Korektan, loše salvete
Izbor gableca: Desetak komada iz glave konobara, na tabli su napisani svi gableci ikad kroz povijest i godišnja doba, valjda zbog inspekcije, ali niškoristi
Kruh: Solidan prema dobar, bijeli i crni (njega je u startu sašio Zoki, zaboravih pitat kvalitetu)
Grammar Nazi: Mješano i Čevapćići…
Porcije/Cijene: Izvanredne, velju for mani, skidam kapu
Gemišt: Zgrijao se za minutu tako da nisam oduševljen, mrvu prekisel Zokiju i mrvu prednobačvast meni, ali pet banki litra, buraaaaz!

Hrana: Neki dan sam s Ivicom i Sandrom bio tamo na punjenoj paprici. Osjetilo se malo Fanta i brašna, pire je bio mrvu vodenast, ali brate, dvije pantagruelovske brutalne papričetine za 28 kuna, pa tak me posluži, svaka čast!


Danas sam između teletine, paprike, čobanca, graha i bolonjeza ipak odabrao bakalara. Za 50 kuna sam dobio rajnglu s kojom bi moja pokojna baba napojila četu đaka, hrpu savršeno kuhanog krumpira, malo manje fino žilavog bakalara i malo prerijetku juhu. Za tri i pol tanjura, možda je bakalar mrvicu vonjao, ali sve skupa za minus četiri.


Vitas, čovjek po kojem su nazvali i pivo Wheat Ass, mrzio me kad sam sekundu prije njega naručio bakalar, pa je uzeo lignje sa žara i pečeni krumpir (35 + 10 kuna), zalivene nekako ljepljivim češnjakom i peršinom koji su više ličili na parmezan. Sasvim korektna porcija, šteta što je bilo obilato zaliveno običnim a ne maslinovim uljem, lignje veličine Constanzinog ponosa nakon hladne vode u bazenu, ali sve skupa sasvim solidno.


Ukupni zaključak: Iz Maca nećete izaći gladni, a vaš će novčanik ostati gotovo netaknut. Kvaliteta nije epohalna, nećete jesti brizle od grizlija, niti pretklijetku od Kobeta, ali ćete se nakrcat u vrlo kratkom roku i, ako imate normalne kriterije – biti sasvim zadovoljni. Mac ostaje oaza pajzlarstva, zanatskog kuhanja za široke mase, a ja jedva čekam hladnije dane i njihove krvavice s kiselim kupusom i restanim krumpirom. Nakon desetog Gablec Bega se važem, majkemi….

I ovo bi vam se moglo svidjeti

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.