Vinski vikend u Valpolicelli kraj Verone
Vođeni stručnim okom i rukom Andreje iz Talijansko-hrvatske Gospodarske komore,, kombi pun članova udruge WOW i pokojeg vinskog novinara, posjetio je ovu prekrasnu talijansku vinsku regiju
——–
Valpolicella je vinorodno područje koje spada pod regiju Veneto i nalazi se između jezera Garda na zapadu i regije Suave na zapadu, a do nje se uz obavezni shopping u okolici Trsta od Zagreba vozi nešto više od pet sati. Kao i prošle godine, kad smo posjetili vinarije u Friuliju i zapadnijem dijelu Veneta, i sada je na vinsko putovanje Udruga vinskih štovateljica WOW na čelu s neumornom Sanjom Muzaferijom, vodila laureata najboljeg hrvatskog vina za proteklu godinu, a to je ispred Kutjeva bila njihova mlada enologinja Iva Jardas. U društvu Andreje ispred Talijansko-hrvatske Gospodarske komore,, tajnice WOWica Meri, i kolege Zorana Vitasa, maturalac je mogao početi, pa smo ranim jutrom krenuli prema Veroni i mirisima i okusima Valpolicelle.
Prosecco: Kako smo upoznavali vina Friulija i Veneta u vinarijama Bottega i Villa Sandi
Iako ste poput mene pomislili da je Calzedonia tek industrija ženskih čarapa, ona je i vrlo uspješna grupacija koja pod imenom Oniverse, uz brojne trgovine, u svom vlasništvu ima četrdesetak restorana/wine shopova i šest vinarija širom Italije! Upravo je njihov Hotel Veronesi La Torre u predgrađu Verone bio naš domaćin za spa i spavanje, ali i za sjajnu večeru po skroz zanimljivom konceptu. Naime, Signorvino je amalgam wine shopa i restorana u kojem vino za stolom plaćate po istoj cijeni kao u trgovini! Jako zgodna priča, pogotovo kad znate da gosti hotela imaju popust od 10% na kupnju svih vina! Znamo gdje ćete noćiti na proputovanju za skijanje…
Sam hotel je upravo ono što očekujete od ovog bogatog dijela Italije, uredan, moderan, sa svim detaljima poput stola za bilijar i stolnog nogometa, teretanom i desetmetarskim bazenom, a cijelo vrijeme imate osjećaj da ste u velikoj rimskoj kasarni! I svaka vrata od soba su dotjerana kamenom iz neke talijanske regije – jako zgodno…
Kad smo došli sebi, sišli smo na večeru i uživali u lokalnim specijalitetima, a ovaj kraj se ponosi suhomesnatim narescima i sirevima. I imaju s čime, jer ako je ijedna stvar zajednička svim lokalima – ljudi ne štede! Fantastične salame, šunke i mortadele, ozbiljno moćni sirevi i nezaobilazno tunkanje u maslinovo ulje pratilo je vino Lazio Bianco Bio IGP „Caliga“, cvjetan i voćan početak, vino za svaki dan. S rižotom od gljiva, po riječima naše domaćice, vinske stručnjakinje (kako je sama rekla) Vanesse, je sa Sardinije stigao Alghero Cagnulari „L’Alghe“, slankasto i dimljeno čudo, a odmah zatim uz meke svinjske obraze i Rosso Piceno DOC „Pognelli“ Villa Bucci iz regije Marche. Tepao sam mu bući, bući, moj favorit večeri…
Za desert i kraj vinskog putovanja po Italiji, došla je sbrisolona Mantovana s kremom od vanilije i zgodnim laganim slatkim Moscato D’Asti DOCG „Dolcevita“ iz Piemonta. Meni je čak više vukao na cider, neopisivo pitak i sa svega 5% alkohola! Sva vina uz večeru su u rangu od 16-24 eura, a koncept kantine s kuhinjom je sve popularniji, pa ih možete sresti po cijeloj Italiji!
Drugi dan je započeo teretanom i bazenom, doručkom s vrhunskom kajganom i kratkom vožnjom od pola sata na sjever u Val Squaranato do nadmorske visine od 500 metara i 17 hektara ultramoderne vinarije La Giuva, koja me odmah s ulaza podsjetila mini vinariju Galić! Napravio ju je za svoj gušt nedaleke 2013. godine poznati talijanski nogometni menadžer Alberto Malesani, a 2023. prelazi u ruke konzorcija Oniverse i vlasnika, gospodina Veronesija.
Dočekao nas je, i proveo kroz vinariju od podruma do krova, izvrstan enolog Enrico Mirangola, i uz lokalni sir i salamu počeo priču o tlu, vinogradu i naravno – vinima. Bijela vina ovdje nisu u prvom planu, tek se dovršavaju prve berbe, pa smo odmah krenuli s najprodavanijim artiklom, aktualnom Valpolicellom 2024.. sa svojih 12,5 % alkohola, voćna i bobičasta, idealna je po Enricovim riječima za sparivanje s jeguljom ili bilo kojim raguom. Drugo vino je bila Valpolicella Superiore Il Rientro.
E, to je već ozbiljnija priča, 14 % alkohola, voćno, ali s ozbiljnijim završetkom, a zanimljivo je da uz klasične sorte corvina, corvinone i rondinella, u ovo vino za boju i tanine dodaje i 5 % sorte – croatina! Nije u rodu sa sortom hrvatica, ali zgodno zvuči…
E sad je vrag odnio šalu i donio Recioto, Amarone 2019., mirisa krvi, šume i 16 % alkohola, idealno bi leglo uz nekog Obelixovog veprića s ražnja, a toliko nam je dobro sjelo da smo sad već počeli glasno pričati i javno se diviti kvaliteti ovog nektara. No, onda je uslijedio L’Aristide, Amarone iz 2018., koji je dobio ime po sinu bivšeg vlasnika. Savršeno uklopljenih 17 % alkohola, moćno, stameno, ogromno vino, koje bi, da je karta po meni bilo as kupa!
Dakle, ovo nije za doktora, nego za kardiokirurga, epohalno vino, padam na koljena i duboko se klanjam. Jedno od najboljih vina koje sam probao u životu. Na žalost, i cijena mu je takva, pa je bolje pogledajte sami na stranicama vinarije, a mi smo nakon kušanja novih uradaka koji još nisu u prodaji, sretni i nasmijani napustili La Giuvu te nastavili ka Veroni.
Tamo smo završili u Trattoriji Il Pompiere, konobici tik uz glavni gradski trg, stisnuti uz mesoreznicu i milijun uokvirenih fotki na zidovima dokrajčivši se opet vagonom salama, izvrsnim tjesteninama, proseccom i logično – valpolicellom. Ipak, uza sve steakove i koljenice, oduševile su nas – tripe! Puno ružmarina, tusto, konkretno, ma epohalno…
Na kraju balade, Andreja koja poznaje Veronu poput vlastitog džepa, nas vodi pogledati veličanstvenu Arenu, legendarnu Juliju te popiti kavicu s “dodatkom” na centralnom trgu. Kako u Veroni nisam bio preko trideset godina, moram priznati da se dosta toga promijenilo, ali da je i dalje prekrasna. Osim što se za Julijinu kuću treba najaviti satima prije, a i golubovi su bogami dosta opaki kad vide kikiriki na stolu…
Uz obavezni shopping, pistacije, orahe, šunke i pokoji pannettone, vratili smo se malo teži i dosta sretniji. Verona i okolica su gusto napućene, mogle bi biti i čišće, ali brda su totalni raj. Iako i nije najfotogeničniji dio godine, ako ste ljubitelj vrhunskih crnjaka, šunki, sireva i dobre vibre, pakirajte se i pravac Valpolicella.
Mi se sigurno vraćamo.
Udruga Woman On Wine:
Nama ne trebaju muškarci da odaberu vino. Znamo i same!’ – rekla je svojedobno Muzaferija za WOWice, koje već u prvoj godini postojanja, 2011., postaju primjetan igrač na hrvatskoj vinskoj sceni. Njihova je aktivnost impresionirala članice međunarodne ženske udruge Femmes et Vins du Monde, koje su WOW-u za zasluge u vinskom svijetu dodijelile poticajno priznanje Nova d’Encouragement.
I hrvatski vinari, sommelieri i ljudi iz vinskog marketinga prepoznali su ih kao „decision“ i „opinion makerice“ te ih danas pitaju za mišljenje i sud o vinima. Tako su, agilne kakve jesu, 2012. ustanovile i vrlo ozbiljan izbor za naj vino godine, a pobjednike vinare nagrađuju vrijednim skulpturama čije autorstvo potpisuje Grupa te vinskim studijskim putovanjem.
Dobitnici WOW Grand Prixa do sada su bili Gianfranco Kozlović koji je putovao u Bordeaux, Saša Senjković u Champagnu, Moreno Coronica u Barcelonu i Penedès, Luka Krajančić u Burgundiju, Frano Milina Bire u Austriju, Meneghetti u Toscanu, Marko Fakin u Baranju i Mađarsku, dok je prošle godine Ivan Enjingi bio u Venetu.
