Preko tri tisuće godina star, nekoć velik, a danas omaleni Nin s okolicom preko zime živi miran život, a pred novu turističku sezonu je sve spremno za još jednu rekordnu berbu. Iako ih je i ove godine pogodila riječna bujica, vrijedne ruke su sve popravile i dotjerale, pa najsnažnije povijesne točke, od prelijepog kamenog mosta, do pitoresknih crkvica i kipova Knezu Branimiru i Grguru Ninskom, sve do enogastronomskih sadržaja – već od početka svibnja radi punom parom.
Obližnja Kraljičina, također poznata i kao Kraljevska plaža s ljekovitim blatom (tko se nije jednom njime namazao, ne zna koji je gušt nakon toga skočiti u more), kamp Zaton u Ninu preko poluotoka s milijun sadržaja za obiteljske turiste, kao i obližnje Vrsi, Privlaka i Vir, samo su još pokoji detalj onome zbog čega smo posjetili Kraljevski grad i tri dana uživali u gastronomskoj ponudi baziranoj na dvije lokalne namirnice. Dobro, četiri. U biti pet, jer uz baznu janjetinu, šafran koji je tek u usponu i čudesno aromatičan i intenzivan cvijet soli – zvijezde jelovnika su definitivno morska šparoga i šokol.
Na poziv ljudi iz Turističke zajednice grada Nina, neumorne i svugdje prisutne direktorice Marije sa svojom desnom rukom Anom, imali smo priliku isprobati to po čemu je Nin za stolom drugačiji od bilo kojeg drugog grada Dalmacije i svijeta. Pa krenimo s cvitom soli. Ninska je solana poznata stoljećima, a kako je sol bila i ostala jedan od najtraženijih začina čovječanstva, upravo su ravni i plitki dijelovi Dalmacije od davnina bili iskorištavani upravo za ovu djelatnost. Solana Nin je bila vlasnik i Paške, a unatoč tome što ih je zbog težine i napora posla danas sve manje, danas je prekrasno moderno zdanje koje se prostire na 55 hektara.
Solana u Ninu datira iz prapovijesnog vremena, onda su je koristili Rimljani (unutar solane se nalazi rimska zapornica), nakon njih starohrvatski narodi, a tada su Mlečani zbog monopola na Jadranu na punih pet stoljeća zatvorili solanu, koja je ponovno obnovila proizvodnju 1954. godine. Danas proizvodi do 3.000 tona soli i 7 tona cvijeta soli godišnje, te s muzejem-suvenirnicom u kojem možete kupiti neki od šezdesetak brendova jestivih soli (super su arancini s našom dragom Sanjom s OPG Protić iz Blata na Korčuli!), kao i onih za kozmetiku. Savjet, nemojte probati cuclati onu za kozmetiku.
Iako se sol ubire nakon dugotrajnog procesa uz povećavanje saliniteta kroz više bazena, šezdesetih su godina prošlog stoljeća Francuzi otkrili da ako skupljaju kristale soli s površine – takva sol ima intenzivniji okus i samim time postiže i višu cijenu. Njeno je ime – Cvijet soli. Različita je od kuhinjske soli (natrijeva klorida), jer je spoj kalcija, kalija i magnezija, a budući da je rahla – podigne se na površinu usoljenog mora (salamure) i skuplja se s mikronskim sitima u ranim jutarnjim satima. Pa kako je stvarno posebna, tako od srca savjetujemo jelo koje je došlo na stol začiniti upravo ovim vrhunskim začinom!
Tijekom obilaska solane, pogled nam je zapeo i za zgodne table s edukativnim natpisima, pa smo zaključili da ovakav milje vole i ptičice, i rakovi, sitne ribice, a bogami i gospođa slanuša, salikornija iliti morska šparoga. Meni više sliči na mršavi kaktus, zelena je i ponosno viri iz blatni, močvarnih područja, a kad je jednom probate tako sirovu, netom iščupanih mladca, više nema nazad. Intenzivno, gorko, slano. Poput motra za odlikaše.
Nema je puno, i tim je vrjedniji svaki listić, u Ninu je možete kupiti samo preko jednog OPG-a, ili nabrati na crno što toplo ne preporučujem jer će vas Marija skužiti i uloviti, a onda vam ne bih bio u koži. Divno je kad se netko toliko zalaže i brine o svojoj muževini (suprug je iz Nina, Marija iz Lepoglave, ali obožava ovaj djelić univerzuma), i kada „tjera“ lokalne restorane da na jelovnike stavljaju specijalitete upravo s njima, pa smo tako salikorniju jeli kao predjelo s burratom i stracciatellom u Mad Ducku, oduševili se brudetom u Bureli, te još nažicali sirove za doma, pa sutra imamo i rižoto od slanuše, odnosno slanušutto!
Kako nas na janjetinu nisu stigli voditi, a šafran čuvaju za iznenađenje malo kasnije ove godine, tako je hit putovanja bio gospodin šokol. Šokol vam je u biti buđola sa specijalnim začinima, prodimljena i osušena na buri. Zanimljiva je priča da je ovu skoro zaboravljenu namirnicu „izvukla“ TZ Grada Nina osnovavši 2003. prvi festival, kada je Nin postao domaćin manifestaciji imena Šokolijada. Tako se već 22 godine, odnedavno u dvije kategorije (Nin i okolica) biraju najukusnije među njima.
Najveći problem kod šokola je što ga radi skoro svaka kuća u gradu Ninu i okolici, ali ne iti jedna industrija – tek jedan OPG! Pa se morate snalaziti. Jednom kad se zaljubite, nabavite u jesen kvalitetnu vratinu i pošaljite frendovima u Nin na obradu pa dođite po šokola u svibnju. Okus varira, probali smo četiri komada, mekše, suše, nježnije, intenzivnije… ali zamislite najbolju buđolu pojačanu sa soli, muškatnim oraščićima, klinčićima, cimetom, paprom, vinom u koje se potapa i još pokojom tajnom, serviranu kao predjelo u Bureli i restoranu Sokol, u više nego zanimljivom burgeru u izvrsnom De Saltu te totalnom proširenju vidika – u pašti u Sokolu, osnovanom daleke 1951..
Kao predjelo je interesantan, aromatičan, nekima i mrvu agresivan, ali nekoć je to bio dokaz da se imalo para. Pašta sa šokolom, kozicama i šampinjonima (iako bi Kas izbacila šampinjone, ali to je Kas) je unatoč mrvu previše toća bila vrhunski doživljaj u tradicionalnom restoranu Sokol na prvoj terasi koju vidite kad uđete u Nin. Nasmijani i ugodni ljudi imaju lokalne sorte debit i maraštinu, a ako ste jako gladni – preporučujemo njihove razne varijacije šnicli i steakova. Krumpir za pomfrit se reže ručno, a cheesecake smo naručili jedan za probu, pa još tri zbog oduševljenja.
De Salt je, baš kao i Gostionica Burela, lokal u novom dijelu Nina, blizu obale, a radi se o street food konceptu koji je baziran na hrpi raznoraznih burgera, osvježavajućih salata, ali i najugodnijem iznenađenju – prženoj ribi i lignjama. Apsolutno sam za ideju da se širom obale nudi ono čega u Jadranu ima najviše, a sitne lignje, kozice i u našem slučaju papaline – su savršeno rješenje. Burgeri su ozbiljni, više nego korektni, a šokol daje slanoću i aromatiku pržene slanine – na svoj specijalni način! Tajni sastojak je med vlasnikova oca koji ide u svako jelo! Pio se Aperol Spritz, a bogami i fin gemišt od graševine vinarije Palić iz Vetova, prst gore za ove vrijedne ljude koji su prvi na lokalnom Trip Advisoru!
Gostionica Burela je lokal tematski vrlo sličan Sokolu, ali ima pogled na lagunu, finu mediteransku atmosferu i veću koncentraciju na riblja jela. Kao i zadarski maraschino dobrodošlice! Ovdje je hit benkovački rose, a nakon nježnog šokola smo uživali u izvrsnom, šalšastom brudetu sa salikornijom i kuhanim krumpirima (koje volim više od palente, živio krumpir!) te finim lemon tartom koji je više lemon pie, ali je brzo nestao… Jako ugodno mjesto, teško se odlučiti dići, što znači – pun pogodak.
Par metara dalje ponosno stoji Mad Duck, najmoderniji pizza & burger bar specifičnog prepoznatljivog loga na kojem su spojene pačja noga i kraljevska kruna. Malo sam se zaljubio u nasmiješenu konobaricu, neki drugi u nasmijanog vlasnika/pizzaiola, a onda se prepustili već spomenutom predjelu, dosta jakoj i moćnoj pizzi sa šokolom i kozjim sirom te brutalnim burgerom. Pizze su hibrid napoletane i romane jer ih prodaju i to go i klasično, a za svaku je pohvalu mladost, veselje i otkačenost. Najzanimljivije od piva i vina je – Grimbergen.
Na kraju smo svi zajedno prošetali uz ljekovito blato i još slanuša, vadili Dživu iz močvare jer je majstor morao skočiti, divili se prizorima sličnima rapskom Loparu i završili u najvećem hrvatskom (možda i jedinom) mrijestilištu brancina, orada, hama i zubataca – Cromaris. Ovo antibiotic-free mrijestilište nastalo 1986. i dotjerano od Adris grupe 2015. godine veličine ozbiljne sportske dvorane od ikre stvara mlađ koja se dalje vozi u hranilišta diljem Jadrana.
Loš ribič u meni je mrvu zasuzio kad smo vidjeli i više desetljeća stare jedinke koje služe za mrijest, i naigrao se s bebama ribama koje kao da jedva čekaju odlazak u veliko prostranstvo. Precizno, sterilno, vrhunski vođeno, izvrsno za neke nove spoznaje – i sa zanimljivim podatkom da je ovo 6. po veličini mrijestilište bijele ribe na svijetu. Za pohvaliti se. Za kraj, odlazimo u modernu slastičarnicu u centru Nina, Gelateriju Grgur, gdje nas zakucavaju vrhunskim sladoledom u milijun varijanti, od kojih izdvajamo okus – krafne!
Grad Nin je povijesna meka, velik dio otoka je ošišan, počišćen i u najsitnije detalje sređen da primi ljude željne znanja o tri tisuće godina dugoj povijesti ovoga grada kojeg su iscrpili svi mogući okupatori i osvajači, ali duh i ljepotu mu nisu mogli maknuti. Od uzdisanja i razgledavanja se brzo umori i izvrsno je što se lokalni ljudi, umjesto da klasično varaju turiste ćevapima i pohanom piletinom, ovdje nude puno, puno više.
Posjetite Nin što prije, jer će u srpnju i kolovozu biti hrpa turista, ili se čuvajte za rujan i probajte doista zanimljive i drugačije specijalitete ovoga grada. Mi se definitivno vraćamo!
Foto: Vilicom kroz Hrvatsku
