Zgrada na uglu u kojoj je nekoć bio restoran brze prehrane, a kasnije i Baschierra pred koju je godinu totalno promijenio “lični opis” i postao izuzetno elegantno, fino i mjesto za elitu.
Svi su mu davali šest mjeseci do godinu dana zbog neke loše karme, ali njegov mladi chef Mario Mihelj nije dao da išta ode u krivom smjeru. Dapače, El Toro je danas samo učvrstio korijenje i u njemu se stvarno možete ugodno provesti.
Već na ulazu ti je fino i ugodno, osjećaš se malo loše jer su svi bolje odjeveni zbog tebe, i shvatiš da je El Toro ozbiljno mjesto za večernji izlazak, kao da si zaboravio na godišnjicu i sad se moraš dokazati. Dobivamo sjajno mjesto – ispred kuhara koji dovršavaju jela. ljudi nisu stali sekundu, svaka im čast!
Marija sam upoznao u Mundoaki gdje me kupio svojom zaljubljenošću u latinoameričku kuhinju, nachosi, cevichosi, dobro da i chevosa nije bilo, ubacio je u Zagreb neki novi štih, dobru ideju i priču o okusima kojih baš i nije bilo previše za isprobati osim u dosadnim meksičkim restoranima,
A onda je jednog dana osvanuo na novome mjestu s novom pregačom i sve još dignuo na jedan viši nivo, tako da El Toro u Šubićevoj šuta dupe, mali El Toro u Petrinjskoj igra na sigurno, a treći lokal istog vlasnika, Maredo iza Cibone, više nego uspješno radi jednu sasvim drugu priču. Uglavnom, ide im, i iz tog razloga se svake godine sve više igraju i traže nove puteve do želuca gladnih gostiju.
Za početak je tu goveđi carpaccio poput mladog pršuta i tataki od tune. Klice graška sjajno dodaju neku gorčinicu i peckavost. Mariova zaigranost se najbolje vidi u sitnicama poput – turšije od daikona!
Ono što najbolje ide u lokalu je plata s tri vrste pohanaca, za svakog ponešto, s već nadačeko prepoznatljivim Marijevim umacima.
U svakom trenu gledate kako mladi kuhari pred vama trpaju ceviche, peku pogačice, začinjavaju i tjeraju vas da naručite i to, ma što to uopće bilo. A uglavnom su to specijaliteti peruanske kuhinje u koju je Mario nepovratno zaljubljen, pa držite fige da ga šefovi puste na mjesec dana na godišnji pa da se vrati s još toliko ideja, jer što više jedemo – sve je više novih okusa i aroma.
Grdobina s kremom od pastrnaka i janjeći file dolaze kao zadnji čavao u lijes užitka u hrani kakvu jedu bogati južnoamerikanci, ali za kraj je tu još i i klasični ribeye, ali jedan od najboljih u gradu, i to sa svježim, krupno rezanim i samo maslacem dorađenim vrganjima – “Jutros su mi stigli, morao sam ih iskoristiti”, kaže Mario i završi s najavom za sezonu jesen – zima. U kojoj se sigurno morate pronaći.
Svaka čast chefu Mihelju, vidimo se opet!
