Mali podsjetnik na to kako smo osmislili, započeli i ostvarili drugu godinu projekta
Nova je godina počela s finim mamurlukom. Mislili smo zaspati oko deset, a onda su nam uletjeli susjedi i sve je otišlo u smjeru trošenja boca za posebne prilike. S jutarnjim kafetinom, jakom kavom, šetnjom Dživorada i uz čekanje novogodišnjeg koncerta i skijaških skokova sjeo sam za komp i otvorio folder RokOtok 2021.
Otvorio sam word dokument i uz isti naslov dodao i riječ – Ideje. Brljao sam nekih desetak minuta, pisuckao, razmišljao i uskoro se prepustio fejsbucima, jutjubovima i drugim glupostima jer sam prvo u 2021. trebao napraviti ono što bih najradije izbjegao – otići operirati bruh. U studenom sam se, naime išao početi pripremati za plivanje i prilikom jedne serije trbušnjaka je nešto krcnulo. Tata mi je rekao da nam je to genetski, i dok sam uspio naći doktora i legao na operacijski stol te konačno ponovno prohodao, već je bio travanj. Puno hvala doktoru Ibukiću na vrhunski odrađenom poslu!
Word dokument je u tom trenutku imao tri žvrljotine, ali dvije stvari su se već bile pokrenule – Nikola Štambak i braća Zupanc, ex kolege geografi su krenuli stvarati jedan od poklona za klince na RokOtoku – zidnu kartu Hrvatske s ucrtanim svim naseljenim otocima. Nešto kao interaktivni album sa sličicama, Životinjsko carstvo u kojem ne kupuješ čokoladice, nego putuješ od otoka do otoka, upijaš mirise, priče i ljude, i vodiš si evidenciju na zidu radne ili spavaće sobe.
Rečeno, učinjeno, ali tek krajem lipnja, jer zašto bi se išta napravilo na vrijeme. Ivan iz Lunatrona je sve izdizajnirao, Marko iz Artplakate pronašao studio, a da se preko Željke Jakšić, jedne od par dobrih vila projekta koje su samo ulijetale kad je najviše trebalo, nije pojavio Dubravko Crnković i požurio printanje karte, čekali bismo je još i danas.
Ali stigla je, baš kao i preskupi tuljci, i onda je sve to trebalo s još 10.000 drugih poklona smjestiti i spakirati negdje, kad je druga vila Ana-Marija preporučila Offset.hr i tamo je sve sjelo na mjesto.
U međuvremenu smo štampali 2.000 novih knjiga, potpredsjednica Udruge Mima je to svjetski odigrala spojivši nas s Tiskarom Zelina, i sama preuzevši sve na sebe, baš kao i druga potpredsjednica Kasandra s majicama koje nam je napravila firma Yelena, hvala Jele, hvala Tomo! Mima je stvorila i 2.000 medalja, i uskoro smo s vrećicama RBA (hvala Ivana!) i ručnicima Fosen (hvala Nina!) ugodno popunili kvotu darova kad smo opet preko Mime došli i do, kasnije će se pokazati sjajnog poklona, malih slatkih zmajeva Offertissime!
Zeznuo sam stvar s kućicom za knjige na plaži jer nisam uspio doći do škole u kojoj su učenici na praksi to trebali napraviti, ali sam uključio svoje drage sektaše iz Geocaching Croatia, Arizonu, Grgu i Sovu koji su našli još njih par i na kraju je Kuzma napravio 17 cacheva za 17 otoka. I tu sam se kao i na kartu dobro isplakao, previše divnih uspomena koje ti tako brutalno život odnese i postavi po svome.
Kasandra je podnijela najveći teret zivkajući, moleći i tražeći što nam pripada, angažirajući za to i desnog vanjskog, Branimira, Peričinog frenda, čovjeka koji je u stotinjak radnih sati uspio do dana polaska prikupiti svih 12 potrebnih dozvola samo da se popnemo na brod. Brod nam je kompletno sa skiperom i gorivom sponzorirao Sport Vision Hrvatska, a osiguralo Adriatic Osiguranje, ali nam je zbog nesporazuma kasnio jedan dan pa smo poklone i stvari na prvo plivanje nosili kičmatransom.
Tu nam je i opet život olakšala Željka spajajući nas s Ivanom, Davidom i Tomislavom iz Sixt Rent A Cara koji su nam kasnije prebacili pet kombija darova do Vinoploda u Šibeniku (živija Jure!) i Crvenog križa u Zadru. Ne znam kako bi išta prošlo da nam Niko u Zadru i Vedran u Šibeniku nisu na vrijeme distribuirali kutije na otoke, a Vedran pritom poslao i koji karton svojih piva iz Pivovare 022, pa je posada bila oduševljena!
Lipanj je bio užasno težak. Pola ljudi je godinu prije izašlo iz udruge zbog privatnih obaveza nakon što su u prvoj godini stvarno učinili čuda, birokracija je nagrizala živce, zbog pandemije nismo znali hoćemo li uopće smjeti plivati i držati govor sve do 15.6., a i tada neki ljudi nisu bili oduševljeni što će netko raditi nešto što ne donosi profit nego samo edukaciju, zabavu i veselje. Kako sam u travnju prebolio i koronu, fizički sam bio mješavina olinjalog trpa i skotnog morža, te sam tek početkom svibnja polako uz strah od ponavljanja bruha krenuo s plivanjem.
Vaga je pokazala 105.8 kilograma i s pravom me je bilo sram. Srećom, na bazenu su bili moji Utrinski gavuni, ekipa plivača koji melju kilometre par puta tjedno, i nakon mjesec i pol dana teškog treninga, vratio sam se u kakvu-takvu formu, tri kilometra za sat vremena, fair enough za sve nevolje glede zdravlja i psihe.
Tada sam odlučio da ću ovog ljeta sve plivati u odijelu, a sve dulje od kilometra s perajama. Peraje jer sam fragilan, debeo i kljast, a stvarno mi pomažu jer mi drže škembu brže površini. Odijelo me još više drži na površini, ima mjesta za nalijepiti sponzore, nije ugodno kad naletiš na ledenu vrulju ili struju nakon sati plivanja, pliva se uglavnom oko 6-7 ujutro pa je ugodnije u toplom, a i ono najbitnije, kako mi je rame u totalnoj komi (supraspinatus i labrum nisu u dobrom stanju od prošlog plivanja), nekako me drži cijelog na okupu i ne da mi da radim prenagle pokrete.
Što ne mogu shvatiti oni koji nisu plivali na otvorenom moru pri valovima od dva i više metara, alo kako divno kaže Đole – pričat će ti o plovidbi ti što sidra nisu digli…
Iz tog razloga smo i kretali zorom, prije maestrala i valova, osim kad je priroda odlučila drugačije, ali srećom, i ove godine 10 bonaca, 4 puta do metar, i samo tri puta valovi viši od metra, dakle pjesma. Jedan od Utrinskih gavuna, Boris, spojio je sve stare godišnje i bolovanja i rekao da ide sa mnom, pa je plivao 15 od 17 komada. Ovom se prilikom ispričavam Bojani koja je trebala plivati dvije dionice, ali je to bilo na dionicama kad smo imali najviše problema na brodu i s brodom. Oprosti Bole, dogodine nadoknadimo.
Svakako trebam pokloniti do poda našoj knjigovotkinji i Udrugarici Elli, toplom suncu projekta koja je uvijek tu kad treba i uvijek me podsjeti kad što treba platiti, a i s Mimom je triput dolazila iz Zagreba dati podršku! Bojana nam je pregledala i presložila sve ugovore, Tanja šerala postove i kao i Saša bila u rezervi, Morana obećala rasporediti društvene mreže i objave kad ih joj pošaljem, ali joj ih nisam stigao poslati, dogodine ćemo pametnije…
Danijela Nižić nam je bila veza za Zadarsku Županiju koja je sufinancirala kartu, lektoriranje i ispravljanje krivih izgovora naselja i mještana, Hyundai je također dao lovu koju smo utukli u kartu, a posebna zahvala ide Dariju Trnki iz Hrvatske Turističke zajednice koja nam je uz lovu poslala i legendarnog Dubravka Šimenca na plivanje prve dionice. Kakav je to pozitivni luđak, kao da smo hahari iz petog be, a ne neki kao ozbiljni ljudi. Veličina!
Ivana Kordić i Maja su nam puno pomogle na Krapnju, Prviću i Zlarinu, postao sam ponosan ambasador Arhipelaga bez plastike i nekako je s njima bilo sve lakše, nasmijano, veselo. Divne vrijedne mlade žene, totalna pozitiva! Specijalne zahvale idu doktorici Ivi Miloš, koja je na kratkoj pivi prije polaska odlučila organizirati tim od pet doktora koji su obavezan dio posade. Uglavnom, Damir, Sanda, Mirisa, Trpimir, opet Damir i na kraju sama Iva oplemenili su ovu godinu, a bogami se i nadavali brufena i Normabela. Deep respect!
Za plivanje me pripremao Zdravko Stefanovski specijalnim tehnikama koje štite ramena, a Andrej Kljujev me krpao kad bi izletjela koja tetiva ili me samo ukočilo. I opet su ljudi slali lovu, od onih kojima nikad neću saznati tko su, do prijatelja, poznanika sve do onih koji su poput AK Force i Mense pred dvije godine utkali sebe u RokOtok, do ovogodišnjih sponzora i donatora, KRIP kviza, RBA, Fosena, Rio Mare, već spomenutog glavnog sponzora Sportvision Hrvatska i svih ljudi koji su makar porukom doprinijeli da 3.7. skočim u more s još sedamdesetak ljudi u Brodarici pored Šibenika.
Mislio sam da je najteže za ovu godinu iza nas. Ali nije bilo…
Nastavlja se…
