Jedan sasvim neobičan Uskrs na Korčuli…

Ostavio sam jako puno posla i briga u Zagrebu i otišao prošli tjedan obići starce na kraju Korčule. Prekrasan dan za vožnju, skuplja varijanta trajektom iz Splita umjesto preko mosta, ćakulica s mojom dragom, nenadanom Biserkom na Bartolu Kašiću (oprostio sam mu), te lagana vožnja do izmrcvarene cestice pred mojom uvalom, ipak su skoro izbori…

I onda oni. Starci. Mirna i Zvonko (ne, ne daju se uslikat) koji su otišli iz Zagreba nakon radnog vijeka kako bi bili uz maminu mamu u zadnjim trenucima. I tamo u osamljenoj uvali Gradini i ostali, u staroj vlažnoj kućici iz sedamdeset i neke tik uz obalu mora. Uvala je umjesto tisuća borova sad unakažena milijunima tona betona i bova za sidrenje, vlasnicima kućerina od kojih neki ne brinu ni o flori ni o fauni, moru, prirodi, a drugi se čude, bune i mirnim putem bore… I odustaju… Jer novac uvijek pobjeđuje, pa je kraj ožujka jako dobro vrijeme za uživanje umjesto u ljetnom kloru, kremicama i fekalijama, u mirisima i aromama Mediterana, skupljanju šparoga i pokušaju lova na još neraspoložene ribe.

Starci su stari, jako stari, ali mamin vječan osmijeh i ljubljenje i tatina baza podataka i cinizam ne jenjavaju nikad, a milijun priča i uspomena koje uvijek ponovo izvire i zagolicaju maštu. Slike na zidovima, rodoslovlje iz tisuću petsto i neke kad je prvi Ivan Barčot Kapno dao život braneći Korčulu od Turaka, posteri jadranskih riba i travarica u nekoj skupljoj boci, stari i novi mačak koji hrabro brane teritorij i pogled od milijun zlatnih poluga…

Miris prošlosti u zraku i totalno neuspješan pokušaj ikakvog rada, samo desetak kilometara šetnje, prkošenja dvodnevnoj kišurini i četverodnevnom olujnom jugu koji prevrće klupe na obali, ljubav psa Džive i mačka Mucka, čišćenje obale, gledanja u rijetke zvijezde.

Star sam i ja. Nekako, sva ova zezancija i pokušaji nasmijavanja svijeta, sve to umori čovjeka, pogotovo kad polako ali sigurno gubi od strane zla, loših i podlih ljudi koji sve više vladaju svijetom, pokreću ratove i uništavaju poštene. Ali još više onda vrijedi sresti ono malo dobrih i poštenih, riskirajući da sve završi kao u zadnjoj sceni Invasion of the Body Snatchers…

Gledam to dvoje najpoštenijih ljudi na svijetu kako gledaju TV kvizove i sipaju odgovore, jedu kao golubi i nose ono što im mi donesemo i baš ih briga za to, kako provode dan u toj nesavršenoj, ali prekrasnoj ljubavi koja ih ne napušta ni nakon svega što ih je pogodilo. Je li tome krivo more, klima, udaljenost od ljudi i civilizacije, sve skupa ili pak nešto stoto? Ne znam, niti ću ikada saznati, ali stvarno taj barba Život uvijek ima neke svoje planove, i nikad ne naš kako će izgledati sutrašnji dan pa treba to prihvatiti i ne se previše buniti…

Nisam im rekao sve što sam htio, a kamoli napravio, tata mi nije dao da pečem ribu, mama da ofarbam ogradu, isplakali smo se i ismijali i prešutjeli si neke stvari da se ne povrijedimo. Toliko ih volim i toliko ne znam s njima… Samo neka mi još dugo uživaju i sve će biti OK.

Dobio sam savjete od Mojmira i Pinota za lovit ribe, ulovio pet ciplića za Mucka i oradu od 595 grama (zaokruženo 600, ipak se stisnula od stresa), družio se s Boženkotovima, Zokinima, Jakšinima, Vinkinima, loše odigrao neigriv kviz u vinariji Black Island (jedini kviz u Vinariji u Hrvatskoj? Hvala Pavo i ekipo Samo da nismo doma!) ocjenjivali smo sirnice po Korčuli, popili par pošipa i cetinki u Plafa i Tropicane, išli i u Pecotića-Baranovih i Dineta po vino, pojeli većinu otočkih bljuštova, mlade tetevike (mojom greškom) i šparoga, pošli za sprovodom dragom barbi Jurinku, divili se vrijednim ljudima koji odbijaju ostaviti otok unatoč tome što trajekti ne voze kad ima valova a jugo ruši klupe… Pa i dalje volim tu svoju otočku polovicu, baš kao i kontinentalnu te ni dalje ne znam želim li i kad i kako otići dolje zauvijek. A bi. I strah me totalno…

Hvala svima na divnih osam dana, posebno Kasandri koja je uglavnom nakuhavala i tovila sretne Jakopoviće – Barčote i morala prohodavati barem dio moje svakodnevne rute. Dživo se duri već dva dana, ali vraćamo se kad obavimo ljetnu misiju. Eto nas u novim radnim pobjedama, zovite ako treba nešto šljakat, a u lipnju treba otplivat oko Istre, je li tako!