Iločki Podrumi: Kako sam popio najstarije i najskuplje vino u životu, Traminac 1947.

Željko i Vinko su vinski zaljubljenici koji su odavna shvatili potencijale Traminca i došli na ideju napraviti festival u čast ovoj sorti, koje u Hrvatskoj ima zasađene na nešto manje od 1% vinograda. Kako djeluju u Osijeku, u kojem su s Borisom Ocićem napravili nekoliko izdanja WineOsa, osječkog vinskog festivala, iskustva nije nedostajalo.

Tako je u prelijepom Iloku 2019. održan prvi Festival Traminca, nakon kojeg su svi željno iščekivali reprizu, a ja pogotovo, jer je prosto nevjerojatno koliko ona sićušna ženica obožava ta fina slatka i mirisna vina.

I onda, Corona. Hoće, neće, ne može, može, mora, odgodi, vrati, ne može, ide… i s par mjeseci odmaka, uvalio sam se svojoj dragoj Manueli u auto skupa s mladom rakijarkom i sommelierkom Anom, i krenuli smo prema četiri sata udaljenoj zelenoj oazi na krajnjem istoku Hrvatske. Obožavam one lesne nanose kad ste već blizu, baš kao i prije Kostajnice, odmah se naježim…

Uglavnom, kako smo svi rintali dan prije, nismo došli na uvodnu večeru u kojoj je gostovao poznati chef iz BIH, a bogami smo i mrvicu kasnili na početak radionica. O kakva bi to greška bila da nismo došli, mama… Naime, unatoč tome što iz Srbije, Njemačke i Francuske nisu fizički mogli doći predavači ni vinari, znali smo da će Festival Traminca biti ili totalni fijasko, ili nešto apsolutno nezaboravno. E pa bilo je definitivno nezaboravno, tulum godine u hramu traminca!

Radionice su krenule, skupilo se pedesetak vinara, sommeliera, obožavatelja, amatera, mala gomilica ljudi koji su sa svakim novim kušanjem bili sve bolje i bolje raspoloženi. Počelo je s jantarnim tramincima Otmara Šturma iz Metlike, Tomislava Bolfana iz Zagorja, Krune Sontacchija iz Kutjeva i meni oduševljavajućim mirisnim tramincem Dominika Jagunića s Plešivice. Minimum dodataka, maksimum prirode…

Darko Lugarić:

TRAMINAC je potentno vino za odležavanje i kada je suh. Iločki podrumi posjeduju arhivu za koju se još premalo zna. Hrvatska radi jedne od najboljih suhih TRAMINACA, a predikati stoje uz bok Alzaškim Gewuerztraminerima (od puno njih su i bolji što su dokazale i radionice).

Zatim smo preko video walla gledali Erica Zviebela i njegovu priču o Alzasu kroz deset traminaca iz francuskih vinarija. Iako sumnjam da će me put odnijeti uz Rajnu u neko skorije doba, zapišite si Lorentz GC Altenberg 2012 i Giglinger GC Pfersigberg 2017. Sjajnost!

Uslijedila je vertikala Ptujske Kleti od 1990 do 1970, te brutalan Traminac izborna berba prosušenih bobica 2013 Ante Miličevića iz Kutjeva. Ruža, divlja kruška, ukuhano voće, miris nad mirisima….

Uslijedio je ručak restorana u sklopu Iločkih podruma na Principovcu i fenomenalan pohani šaran. Drugi put jedemo ražnjić od puževa!!!

Kako ni čokolaterija Aguara ni poznati srpski vinar Đorđe Bikicki s Fruške gore nisu mogli doći, popili smo još 6 gewuerztraminera alzaške vinarije Trimbach iz mjestašca Ribeauvillé, uz glas i sliku Juliena Trimbacha (preporučujem Vendanges Tardives 2015, čista bombonijerica), da bi domaćini, konkretno sommelierka i enologinja Iločkih podruma, gospođa Vera Zima, stavila točku na i.

Naime, pili smo arhivu 2009, 2007, 1997, 1982 te na kraju 1947 godinu, vino koje je službeno posluženo na krunidbi Kraljice Elizabete II. Iako je ovo zadnje vino posluženo nakon ohoho godina (sama Vera Zima je priznala da joj je to tek treći put u životu da pije ’47), i da je apsolutno prekrasno piti nešto što stoji 54.000 kuna za bocu, cijeli taj dan je jednostavno tog trenutka stao, a svi prisutni kao da su povezani nekom nevidljivom sponom. Dakle, savršenstvo.

Traminac Iločkih podruma iz 1982 je meni bio najzanimljiviji toga dana. U tih 20 minuta vrćenja i kušanja, izmijenio mi se miris prvog zavoja, novog auta, petroleja, benzina, Titove limuzine, novog Trabanta (Ana me ispravila – prije Wartburg), tapete, seks s Mišom Kovačem. Ma čudo… Berba 1947 je više nekakav statusni simbol i hram, spomenik ljudima koji su te davne godine taj eliksir spremili u bocu i onima koji su ga do danas sačuvali. Prekrasnu priču o tome, pročitajte, logično, kod neumornog Željka na ovom linku…

FRANJO VOLF (Iločki podrumi): Riskirao život zbog arhivskih vina, nitko mu se zbog toga nije ni zahvalio!

Tako sam pio najskuplje i najstarije vino u životu, staro 73 godine i čuvano u idealnim uvjetima Starog podruma iz 1450.g., jednog od najstarijih vinskih podruma u Europi. Traminac Iločkih podruma je karamelasto, prošekasto, mirno i nježno vino, koje poput dragog djedice odmara pored vatrice i čuva puno divnih priča.

Usporedio sam ovo vino s nekim Kadetom iz pedeset i neke, kojem se svi dive kad ga vide, žele ga opipati i malo se provozati, ali im je ipak draža nova KIA jer ima klimu, servo i USB. Eto, ubijte me zbog iskrenosti, kao i kad sam Kutjevačku arhivsku Graševinu 1958. usporedio s ranom Čunga Lungom. To sam ja. Na kraju, bilo je divno toga dana biti dio povijesti. Hvala vam puno!

Malo smo odmorili, obišli ostatak vinara koji su donijeli svoja čudesa na zvanični dio festivala od 17 sati, probali novitete, pozdravili sjajnog Domagoja Buhača, Slavonce, slikali se, izljubili Željka i Maju i krenuli put Zagreba. Dogodine smo tamo, i nema šanse da išta odgodi ovoj prekrasan festival.

Hvala što postojite!