Tragom jedne slike (2) Kina

904

Biki i ja smo taj dan u proljeće 2002. došli do sljedećeg zaključka:
Ako si zatvoren u sobi s tri najzgodnije žene svijeta, poševiš dvije i mrtav si – poševit ćeš i treću pa makar ti to zadnje bilo.

Pa smo, uz već nabavljene karte za Japan i Koreju – izvadili vizu i za Kinu.

Pa smo Japanili, pa spavali pod mostovima, u podzemnima i na plažama, posjetili Kyoto, brijali se u Shinkansenu, pa popušili od Ekvadora, oprostili se od Borisa i Vjeve u Seulu i uzeli jeftine karte za trajekt do Tsingtaoa.

U Pusanu sam slučajno probao psa, a terijaki se ne radi od terijera.

Na kineskoj morskoj granici vojnik nije pola sata našao Hrvatsku u atlasu kvalitete i izgleda Pomorske enciklopedije, ali nas nekako pustiše, a na brodu upoznali sina od direktora kineskog HŽ-a koji nam je pokazao sitni lučki gradić od 8 milijuna ljudi, ubio nas patkom i šaranom, napio Tsingtaotom i utrpo nas na vlak za Peking.

Kinezi nemaju klasična spavaća kola, nego su svi ležaji open-air – nema kabina, pa je bilo zanimljivo kako sićušni lokalci u čudu preskaču Bikijeve noge (207 cm) i klanjaju mu se kad ga prođu i vide kako je dugačak.

U Pekingu nas je dočekala sestra od moje tadašnje dizajnerice, ugostila ko begove i smjestila u najveći studentski grad na svijetu za 7 dolara po noći, tamo gdje svaka država ima na kineskom jeziku svoj zapis na zidu.

Pa smo se zapili sa Srbinom i Crnogorcem („Konačno dođoše ljudi, ove žute pi*ke ne umeju da piju – tri piva i padnu na pod…“), uvjerili kako Kineskinje pljuju pa čak i po cesti i iz autobusa, kako kondukterke pjevaju, trgovci se cjenkaju ko Arapi, i kako je sladoled od graha odvratan a rakija od riže jeziva.

Nikad neću zaboraviti scenu kad nad Pekingom oko pet sviće zora, mi u parku studentskog doma, bonsaići, jezerca, zlatne ribice, oko nas Kinezi džogiraju, taićiraju, levitiraju, jedan profesor čak hoda unazad držeći se za glavu – a Balkanci pjevaju “U svetu postoji jedno carstvo” i polijevaju se s pivom…

Izazvali Kineze na košarku i skoro izgubili, navijali s jednim Turčinom za Tursku protiv tisuću Koreana ca u domu, borili se protiv automata koji ispucava lopte za bejzbol i osvojili kliješta za oblikovanje trepavica, zaključili da pande u životu rade samo tri stvari – spavaju, jedu i češu se.

I kako su Kineskinje naporne kad se dočepaju karaoka, i kako se Balkanci lako napiju dok dočekaju da tri Kineskinje otpjevaju svaka po dvije tužaljke, i kako je čudan taj nesklad civilizacija kad nas trojica urlamo Bohemian Rhapsody dok male žute slatkice kao po naređenju bezglavo i zauvijek bježe iz karaokane.

Pa smo na prijedlog domaćina išli pogledati neušminkani dio Kineskog zida, ruine koja propada brzinom hrvatske privrede vođene hadezeom i na kojoj te svakih sto metara zaustavi Kinez i naplati po kunu po glavi za prolaz dalje.

I penješ se tako po povijesti, svako malo trusne komad zida dolje u polje, a svako brdo obzidano po sredini – ko gomila zeleno-bijelih tenis loptica.

A Biki do dan danas nije razvio taj film.

Niti će.

Pa imamo samo ove dvije Evine, crno-bijele.

Al mozak je jači od najboljeg Nikona…

I prstići, jer neki idanas imaju doma komad zida.

Dajte mi putovatiiii!