Pizzeria Baschiera: Povratak klasičnih pizza u Siget nakon 6 godina

U jednom je trenutku prije dva desetljeća gotovo cijeli Zagreb bio pokriven s pizzerijama Baschiera, no pred par godina je sve utihnulo. Ipak, nakon velike pauze, Klaudija i Vito Baschiera uz pomoć „krivca za sve“, svog oca Vlade, ovih su dana krenuli u avanturu povratka na zagrebačku scenu.

by Ribafish
0 komentar

„Nismo ovdje da radimo najbolje pizze na svijetu. Tu smo da svakome ponudimo nešto što mu paše, a mi garantiramo kvalitetne namirnice i naš iskreni trud.“ Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća mladić talijanskog porijekla Vlado Baschiera iz malenog mjesta Veliki Banovac između Pakraca i Daruvara, u Zagrebu završio DIF (današnji KIF), i uskoro nakon diplome počeo praviti pizze.

„Tada nismo znali puno, ali smo imali puno dobre volje, a onda je došao prijatelj iz Italije i u dva sata nas zašamarao i naučio osnovama. Krenulo nam je, sjajno nam je krenulo, i uskoro smo preselili u novi prostor, a zatim otvorili i Baschieru 2…“

Malo tko u Zagrebu tih godina nije čuo za Baschieru, mudrim reklamiranjem su stalno bili svima u uhu, a sjećam se da sam u onoj njihovoj lokaciji na Horvaćanskoj onomad bio sa svojom najdražom sestričnom zato što ju je ona odabrala. A moja najdraža sestrična ne odabire bilo što nego uvijek ono što je in, pa sam konačno probao i tu Baschierinu famoznu pizzu s konjetinom. No, nije mi se nešto urezala u pamćenje – sve je bilo korektno, ali je salama po mom mišljenju bila pretanko rezana, valjda sam očekivao kulen kako ga režu u Baranji, ne znam…

Puno godina kasnije Baschiera mi je opet pala na pamet jer se u tom prostoru nakratko otvorio brazilski, a potom i indijski restoran, dok na trećoj lokaciji, u Šubićevoj ulici, danas sjajno radi El Toro.

„I sve su to i dalje naši prostori, mudro smo krenuli s ulaganjem kad je trebalo i sad nikome ne moramo polagati račune“, govori nam Vlado, inače nevjerojatno vitalan i jak za svoju 61 godinu, koji tijekom našeg razgovora stalno nešto dobavlja, savjetuje, nadgleda, dotjeruje ili peče. Točno ono što očekujete od čovjeka koji je ovo stvorio. A stvorio je više nego uredan i prostran lokal sa 132 mjesta, koji radi sve dane u tjednu osim ponedjeljka. U ponudi je 14 vrsta pizza i dvadesetak tjestenina i rižota.

„Što se tiče tijesta, raviole nabavljamo od Aurelije, rižu iz Italije, a sve ostalo radimo sami u našoj kuhinji – od njoka, preko tagliatella do kruha.“ govori nam Vladina kćer Klaudia, koja je zadužena za sve osim kuhanja. Upravo se na ideju Klaudije i sina Vite Vlado odlučio vratiti na scenu jer je zadnjih šest godina živio na Pašmanu.

„Zbog zdravstvenih problema u obitelji sam se odlučio povući, pa su se tako utišale i sve Baschiere. Sve je srećom došlo na svoje, konačno sam se opustio i pronašao malo mira na otoku, kad onda me ugodno iznenadila želja moje djece da nešto sami pokušaju. I tako sam im došao dati ruku u novom početku, iako jedva čekam povratak svojoj barci i ribolovu. Život na moru je čudo!“ Kroz smijeh će Vlado koji namirnice što ne proizvode sami uglavnom uzima od provjerenih ljudi iz Mainardija.

Za početak sam odmah htio probati pizzu s konjskom salamom, ali imat će je tek od veljače kad bude sezona, pošteno, pa je izbor pao na Baruna Trenka, kako je rekla Klaudia, njihovu netipičnu slavonsku pizzu. I stvarno nije bila tipična jer je bila nježna i ne premasna što mi često zna uništiti večer.

Tijesto klasično, tanko starinsko, baš kao i nazivi pizza (Ungarese) koji datiraju valjda iz prvih dana Baschiere, ne pretvrdo ni gnjecavo, a opet chewy, sasvim korektno. Malo mi je zasmetalo što nemaju nekakav kućni specijal, ali među 14 vrsta se nađe svega za svakoga.

Vlado još eksperimentira s tijestima pa će tu još biti štošta, ali trebalo je probati i spaghette all’ amatriciana, odnosno na Amatrićanski po mjestu prema kojem je ovo jelo dobilo ime, i bilo je stvarno ukusno. Domaći, nesavršeni, tusti i lagano žilavi špageti, taman su kako treba upili masnoću i rajčicu te se stopili u sjajno jelo. Izvrsno je sjelo uz pšenični Edelweiss, a ovdje uz klasičnu Heinekenovu ponudu još imaju i Zmajsko pale ale od craftova. Desetak vina na karti zastupa klasike od Adžića preko Krauthakera do Josića i Korlata.

Uz njoke i rižota, tu su još i lazanje koje je lik za susjednim stolom smazao dok još nisam pivo natočio, kao i dvije vrste piletine, sa špinatom i gljivama. Ako vam je previše tijesta, evo još nešto za svaki slučaj. Cijene su u Baschieri ono što najviše ulazi u oko jer su stvarno normalne.

Lazanje su 52 kune, piletina 67, tjestenine i rižota od 50-78, a pizze od 52-75 kuna. „Puno se trudimo, tijesto je znanost, svakoga dana naučimo nešto novo, ali nitko od nas ne odlazi gladan – želimo da se naši gosti ugodno osjećaju i u lokalu, ali i kad dođu kući, a garantiram vam da se od našeg tijesta nećete napuhnuti.“ govori Klaudia i najavljuje novitete koji će uslijediti čim se malo uigraju.

Uglavnom, nova stara Baschiera je nepretenciozan, ugodan lokal s jelima koja su jednostavna i ne teže nečemu što ne mogu biti. Ovdje ćete se pošteno najesti za vaš novac i uživati u ugodnoj atmosferi i lijepo uređenom interijeru sa zgodnim detaljima u vidu drva za ogrijev, a sada me trenutno najviše intrigira kakva im je druga tjestenina. Do sljedeće prilike…

Baschiera
Trg Senjskih uskoka 7, Zagreb, Croatia
https://www.facebook.com/profile.php?id=100087874866046

I ovo bi vam se moglo svidjeti

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.