Prema riječima ove nevjerojatne radilice i vlasnice kulinarske radionice u centru Slavonskog Broda, riječ je o suhom kolačiću kvadratnog oblika od prhkog tijesta punjenog orasima ili makom, koji je nastao u Brodu na Savi prije dva stoljeća. Jozefina ga je odlučila promovirati kao Brodski kolač, jer ga nema nigdje drugdje, a recepturu je pronašla preko brodskog povjesničara, gospodina Toldija, koji je pak za njega saznao od jedne starije Brođanke.
Tiritl bi trebao postati jestivi brodski suvenir, tvrdi ova dokazana majstorica kuhanja slaniša i slatkiša, blogerica i kolumnistica, pa sam joj prilikom nedavnog druženja postavio par pitanja.
Dakle Jozefino, kuhinja za radionice ti je prekrasna! Reci nam molim te za početak nešto o sebi.
Hvala ti na lijepim riječima. Za one koji ne znaju, živim u Slavonskom Brodu, volim kuhati, slikati, ponajviše putovati. Pomalo pišem, kolumnu i po društvenim mrežama kad me traže, a i kada ne traže. Majka sam dvoje velike i divne djece/ljudi, muž me trpi, a i ja njega i psa i mačke
Otkud i otkad ljubav prema kuhanju?
Vjeruješ li da mi je to jedno od najtežih pitanja?! U naše vrijeme, vidiš li kako to grozno zvuči, ali znaš na što mislim, roditelji su išli raditi, a mi smo imali zadatke kod kuće. Pripremiti nešto da mama brže napravi ručak kad dođe s posla. Mama je uvijek dobro i raznoliko kuhala, tata je eksperimentirao periodično, pričala sam ti za Pekinšku patku! Znači početkom osamdesetih, mi male, a on s narančama i medom maže patku! Ludnica… Molile smo ga da ne kuha, jer bi isprljao sve posuđe u kući
Mama bi za rođendane pravila lijepe torte, a kako je šila, mi smo se divile onima iz Burde, kao i drugim receptima koje su objavljivali. Pa prepisivale i onda za Božić ili Novu godinu nagovarale svoje da prave neku iz Burde. Vjerujem da je tada počelo. Poslije kad dođu djeca, želiš da se kvalitetno hrane, a kako smo bili u Njemačkoj devedesetih, tamo sam upoznala začine i namirnice kojih nije bilo kod nas. Pa malo po malo i eto…
Kako si došla do 321 Kuhaj, i kakva su iskustva gledano s odmakom od par godina?
Kad me to pitaju obično kažem: ”Pa bila je Corona, dosadno, moraš nekako upotpuniti život”, hahahaha…
Lijepo iskustvo, upoznala sam zbilja drage ljude, pa evo i tebe, pokrenulo je ovu priču s kuhanjem i radionicama koju sam još davno počela, ali bilo je to prije vremena. Za neke stvari mora jednostavno doći vrijeme.
Što se sve izdogađalo nakon TV emisije?
Nakon pobjede sam dobila angažman za blog na RTL stranici, Hrana fina by Jozefina, snimili smo i više videa za YouTube kanal RTL-a. Napravili smo ovu kuhinju u prostoru koji mojoj mami nije trebao, od nagrade sam opremila dio, pa smo malo po malo to i dovršili. Pokrenula sam svoj obrt u okviru kojeg između ostalog vodim radionice kuhanja i slikanja i još par zabavnih sadržaja uz hranu i piće i neke promocije. Također, surađujem s par dobrih brendova koji podržavaju moj rad, a ja rado koristim njihove proizvode na radionicama, privatno i za potrebe snimanja recepata.
Kako to da (uza sve ostalo) danas držiš kulinarske radionice u centru Broda?
To je meni stara ideja, pokušala sam to negdje 2010-11., tada je očito bilo prerano. Osnovala sam udrugu Moj Gastro, htjela sam nešto raditi u tom pravcu. Dobila sam prostor od poznanice u gradu na korištenje, napravila dvije probne/reklamne radionice s prijateljima, letke (FB je tek krenuo masovno i još nije bilo toliko popularno kuhanje), no nije bilo odaziva. Tada sam htjela krenuti s jestivim suvenirom da nešto takvo da Brodu neku prepoznatljivost.
Otkud ti ideja za tiritl, tko je tajanstvena autorica recepta?
Tih godina su se još na veliko čitale novine, mi imamo Brodski list Posavska Hrvatska u kojem je gospodin Toldi imao stalnu kolumnu i pisao o običajima i svemu vezanom za Brod i okolicu. Između ostaloga sam jednom pročitala da je napisao kako se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u gospodskim kućama u Brodu u vrijeme maškara maskiralo, veselilo, održavani su plesovi i domjenci na kojima su se između ostalog pravili suhi kolačići, pa i tiritli. Ime mi je zvučalo jako simpatično, kao da je neki lik iz bajki naše sugrađanke I. B. Mažuranić, pa sam se dosjetila da bih mogla pokušati nešto s time napraviti. Kontaktirala sam Toldija, pitala je li to u redu, hoće li se netko možda buniti. Kako je rekao da je sve OK, tako sam krenula u razrađivanje ideje. Brod nema ništa tako ‘svoje’, pa mi je to bila nit vodilja. Ne znam tko je autorica ili bolje reći vlasnica recepta koji je gospodin Toldi pronašao i o kojem je pisao. To mi nije rekao, a prošlo je već i puno godina od tada, tako da se možda sada netko i javi.
Što tiritl znači za tebe, što za Brođane?
Meni je to prilika i ispunjenje želje da nešto učinim za svoj grad. Naravno, lijepo je ako se prepozna ta moja želja pa da dobijem podršku da se to lakše realizira. Neke naznake su tu da bi moglo tako i biti. Za Brođane trenutno vjerojatno ništa, ali s vremenom ako bi zaživjelo, vjerujem da bi im bilo drago da imamo nešto svoje kao prepoznatljivu sitnicu i suvenir koji bi bio zanimljiv i turistima i njihovim gostima.
Kako se pravi, je li teško i dugotrajno, ili pak skroz jednostavno za napraviti ga?
Nije kompliciran za pravljenje, malo spretnosti treba kao kod svih sitnijih kolača, ali može se.
U koje doba dana i godine se jede?
Kao što sam spomenula, jeo se u doba poklada, no vjerujem da se pravio za sve svečanije prilike. Kolači i kolačići se prije nisu ni pravili ni jeli često, tako da je možda zato i otišao nekako u zaborav.
Što misliš postići njime i kako ti možemo pomoći?
Voljela bih da doista postane jestivi suvenir grada Broda, moram ti spomenuti da je ipak prepoznat jer je uvršten u TasteAtlas koji postaje itekako relevantan na gastro karti svijeta, a evo Matija Babić je jedino Tiritl pronašao u našoj županiji i uvrstio ga na https://www.tasteatlas.com/slavonski-brod. I da, tekst na atlasu je s pakiranja keksića koji sam napisala ne bih li potaknula lijepu priču oko njega.
Već mi pomažeš jer svako pisanje o nečemu je upoznavanje svijeta s nekom temom, proizvodom, nečijom težnjom, pa se iz toga može uvijek nešto stvoriti. Možda i sada bude tako.
Puno ti hvala i sretno!
Hvala tebi!
Foto: Jozefina Birindžić i Maja Šarić, na slici gdje smo Jozefina i ja u prvom su planu – salenjaci 🙂
