Pred pet godina, još sam bio na Punkuferu, stara frendica mi se javila i rekla da bi bilo super otići na jednodnevni izlet u Vivodinu i tako testirati par vinarija i sve završiti s janjetinom i štrudlom, koju tamo rade na svoj način i zovu – poviticom. Karakter kakav jesam, rekao sam da, iako mi je bilo malo sumnjivo da se Vojvodina može obići za toliko malo vremena. Kad ono – Vivodina, operi uši Ribo!
Foto: TZ Ozalj
Sramota se brzo isprala kad sam upoznao divne ljude ove regije Hrvatske na granici sa Slovenijom, smještene u blizini Svete Gere, Krašića i puna brežuljaka s velebnom crkvom koja djeluje kao iz nekog New Age spota. Vina su bila korektna, ne i epohalna, ali janjetina je bila san snova. No, ono što se zauvijek zarezalo u pamćenje je definitivno bila povitica od jabuka, onako jednostavna, vlažna, puna jabuka, mekana i slasna.
Odmah je dobila titulu najbolje savijače ikad, a onda sam se malo poljuljao prilikom posjeta Njemačkoj i Austriji (uvijek u strahu da će kraj mene sjesti Christoph Waltz iz Inglorious Bastardsa, najbolja uloga negativca u povijesti filma), no i dalje sam svugdje i stalno spominjao tu Vivodinu, skrivenu, zaboravljenu, netaknutu…
I onda, pet godina kasnije, priđe mi lik na VinoComu u Esplanadi, kaže da se zove Toma i spomene Vivodinu i janjetinu i poviticu i tako smo neki dan krenuli prvo za Jasku, a onda i još 40 minuta udaljenu Vivodinu, odnosno krčmu Frlan. Vratile su se uspomene, jedna beba labrador je skočila na Dživu, ljubav je rođena, a mi smo ušli na mali maturalac s desetak ljudi koji se kunu da upravo sin od gazdarice Ivan Frlan peče najbolju janjetinu na svijetu.
Približio sam se vatri i povukao slinicu kad sam vidio mlade četrikilaše kako se prepuštaju rotaciji, i oduševio se podatkom da je Ivan u karijeri ispekao preko 15.000 janjaca. Odmah sam ga zagrlio i zaselfijao, a onda je Dominik Jagunić, sjajni mladi vinar s Plešivice pozvao na svoj Blanc de Blanc pjenušac i tulum je mogao početi.
Uglavnom, Toma i dečki u slobodno vrijeme rade vino u amforama i spajaju neugodno s beskorisnim tražeći samo najbolju cugu i klopu prvo svoje regije, a onda i ostatka svijeta. Pa su me odlučili pozvati na mjesto zločina. Jednog od ljudi iz ekipe, Dominika, i otprije obožavam zbog jednostavnosti, inteligencije, količine uloženog truda i rada te predivne kleti/vinarije u koju morate jednom doći. Janjetina je bila predivna, meka, mirisna, bebasta, dovoljno slana, nigdje sasušena i taman masna, a krumpiri (jedni klasični s ružmarinom, drugi s mrkvom, vrhnjem, lukom i domaćim špekom), brutalni, s onom prokleto tvrdom koricom koja pruža idealan otpor.
Rekoh, “Dobro vam rađa vivodinska zemlja kad imate ovako slasne janjce”, misleć da ću ispast pametan. “Ovi su ti s Paga, mi ti ovdje ove naše jedemo kad su veći…” Damn. Svejedno, epohalno, pogotovo kad saznate da Ivan osobno ide po janjce, bira ih i sprema samo i jedino toga dana za kad su naručeni!
A kada je trebalo potvrditi pobjedničko postolje za poviticu, došlo je do problema. Naime, možda je falilo mrvu file do savršenstva, ali je vlažnošću i svilenim okusom definitivno sjajna, no povitica sa sirom s istog ovala je bila – bolja. Bolja od ičeg ikad. Dakle, gospođo Frlan, sumnjam da ću se ženiti, ali ovo bih htio jesti na svadbi. Hrskava izvana, mekana iznutra, sira taman, kiselina i tijesto u savršenoj sprezi, dakle, nisam otišao dok mi ih nisu spakirali za doma, i još ih doručkovao, ručao i večerao… Čudo. Upitao sam Ivana o povijesti gostionice, i vidi li se jednog dana u Zagrebu:
„Gostionica je kao „seoska birtija“ otvorena davne 1905 g., 60-ih godina započinjemo s pečenjem, a 90-ih se usavršavamo s nabavom otočkih janjaca, nove pečenjare… Zasadili smo nešto vinograda, pa se nadam da će vrhunska vina uz renovaciju podruma te izgradnju kušaonice vina i soba za noćenje uskoro još više obogatiti ponudu našeg ugostiteljskog objekta. Tu smo i ne damo se, iskreno, trenutno ne razmišljam o otvaranju restorana u Zagrebu, iako je to dobra ideja…
Nadalje, specijalizirali smo se za uslugu pečenja janjetine na dislociranim lokacijama, a glavni specijaliteti našeg restorana su: domaća šunka i kobasice, juha od vrganja, goveđa juha s domaćim rezancima, janjeća plućica na kiselo, janjeća jetrica na roštilju, purica s mlincima, zimska plata (krvavice, buncek s kiselim zeljem i restani krumpir), teletina s krumpirom, slatka “šarena povitica“. Kad me već pitaš za sastojke povitice, ovo sam jedva izvukao od mame, ne pitaj za dodatne detalje…“
Recept za poviticu od sira:
Umijesiti tijesto od:
1 kg brašna
0,70 l vode
1 jušna žlica soli
0,05 l ulja
Sastojci za nadjev:
1 kg sira
3 jaja
sol po želji
Pečenje: 1 h na 200 C
Krčma Frlan ne radi stalno jer u Vivodini i okolici više nema dovoljno ljudi, i potrebno se naručiti par dana prije. Cijeli kraj je raseljen, a najviše se Vivodinaca okupi na dan Sv. Lovre u kolovozu kad se skupe svi koji su otišli za Amerike, Njemačke i svugdje drugdje iz ovog prekrasnog sela, odakle s Ivanovih vinograda puca pogled na zaselke i slovenske vinograde udaljene tek nešto više od kilometra i pol. Toliko kontrasta, najsavršenija klopa u dugo vremena, napušteno selo, žičana ograda prema Sloveniji i za kraj – čudesno vino iz amfore, kao nekakav znak da bismo trebali biti sretni što smo živi i slaviti svaki dan na Zemlji.
Sretan što sam upoznao Ivana koji rinta za trojicu i svom selu daje sve što može, gospođu Mariju koju sam besramno žicao recept koji ću sada podijeliti s vama, pričao s Tominom ekipom i ponovo pio Dominikova sjajna vina, Three stars pjenušac, s posebnim naglaskom na Traminac crveni, taj jantarni, macerirani čudesni bombončić kojeg bih od milja nazvao “Tulum u štali”, okus maturalca na selu, čista priroda, divota…
I tako, umjesto da brinemo o selima i zapošljavamo mlade ljude na poljima, voćnjacima i vinogradima, svi smo u gradovima i kukamo kako nam je teško. Nešto treba mijenjati.
Svejedno, 047/753111 je telefon gospođe Marije Frlan, pa nazovite, rezervirajte i svakako posjetite ovaj hram vrhunske hrane. Hvala ljudi, vidimo se uskoro.
