Dakle, ako nešto ne volim, ne volim hladnoću. Doduše, ne volim ni preveliku vrućinu ni noćno znojenje, ali hladnoća… Ako je u sobi manje od 15 stupnjeva, ova razmažena guza ne spava, a u vodu se ne ulazi ispod 23 stupnja, osim ako fakat nije hića. A bila je hića onomad kad se plivao maraton u Dravi kod Maribora, kao i na World Corporative Games na Jarunu gdje sam čak uzeo i dva srebra. Oba puta je bilo 16 stupnjeva, ali nije mi bilo ugodno…
Majko mila kako je meni neugodno ući u vodu ili more ako osjetim da mi hladnoća stišće zglobove, pa utrnu koljena, pa se testisići penju pod pazuha (kao da ih čujem, alo momak, di ćeš, stani, alo, eeej!!!), a tek onda idu prsa i tikva. Polako ne valja, brzo – još gore.
Dignuo sam se u četiri, pojeo usput dva sinoćnja sendviča s parizerom (+ majoneza + krastavci, ima se!) i bio u uvali Ježinac ispred Obojene u devet. Izljubio se i panično smišljao izgovor kako da ne uskočim u mrzli gemišt, i već sam imao spremljenu spiku, kad dođe četa novinara… I pričaju oni s Dinom, pitaju je za 104 Dalmatinca, završe i pogledaju – mene. „Ribafish, dođi ‘vamo, reci štogod.“
I eto meni šanse, sad ću se izvuć’, ono, oni dani u mjesecu, Neptun u Uranu, rat na Borneu, izbori, platfus, upoznao sam Bejbi Lazanju… kad među novinarima – ona. Mirta Šurjak.
„Recite nam Ribafishu, kako to da ćete skočiti u hladno more?“
„Ha čujte, nije to nikakav problem, bla bla bla, ser, truć…“ I tako sam uvučena trbuha ušetao u more ne osvrčući se i skinuo rekord za 0,3 stupnja jer je more bilo – 15,7.
I opet taj osjećaj, prve dvije minute kao da udovi nisu tvoji nego od nekog frenda, napravljeni od lomnog kristalnog marcipana, mašeš, ali ti tijelo ne da puni kapacitet, kao kad krepa alternator na Cliju, nego kljasto bacaš ručice kao da dirigiraš kasnog Josipovića, glava se žari, sve nekako govori – nije to za tebe. I prođe treća minuta, malo ti je hladno, ali ne previše, i u petoj minuti čak i prosječno plivaš. A kraj tebe stari prijatelji i novi ljudi, divna Dina, stara RokOtočanka Petrana s novom frizurom, zgodni profesor, dvije mlade dame maratonke, Željana i Brankica sa snimateljima trče uz obalu i snimaju, Ogi laje i skače k nama… I obiđosmo hrid, i vratismo se. Taman mi se priplivalo i – gotovo. Prvi od 104 – checked!Gospodičnu Mirtu više nisam vidio…
Preplivali smo oko jedne od dvije hridi koje službeno potpadaju pod grad Split (drugu čuvaju za završetak projekta), ismijali se, ispričali, počistili plažu od smeća (hvala Žele), i većina natrag na posao, osim mene koji sam otišao do pivovare TAP B pozdravit staru ekipu i donijeti Kasandri njen omiljen Tiramol, pojeo punjenu papriku i onda polako za Zagreb. Sretno Dina, držim fige za sponzore i donatore!
I tako, trenira se i sprema za Istru. Ako niste još pročitali, preko Garmina sam organizirao plivački izazov za svaki mjesec. Stvar je jednostavna, štopate si vrijeme i kilometražu u bazenu/moru/kadi i to se zbraja. Plivački izazov u ožujku donio je tako i jedan apsolutni rekord. Vedran Hudec se naljutio na sve nas, pogotovo Zdravka koji je držao rekord iz veljače sa 73 kilometra i isplivao ogroman 101 kilometar. I još stao tri dana prije kraja mjeseca da bi mogao uživati u Uskršnjem stolu. Dubok naklon.
Ideja mi je potaknuti što više ljudi da sati pol dnevno odvoje na plivanje i malo odmore mozak i pokrenu mišiće, ipak je plivanje jedan od najzdravijih sportova s najmanjom mogućnošću ozljeđivanja. Malo je kasno da se uključite u travnju, ali kliknite na izazov koji ću poslati par dana prije svibnja, i idemo raditi na sebi. Ovaj mjesec je mrtva trka između Lidije i Dinka, mislim da sam sebi osigurao broncu, ali uvijek se nađe netko nov i nabrijan. I to je divno.
Vidimo se na Utrini danas, nadam se još koji put s Dinom i pola lipnja i srpnja oko Istre na RokPoluotoku!
Dnevnik plivača 4. Tko će preplivati više kilometara u ožujku?
