Kada se vraćam s WineOsa i općenito iz Osijeka i Baranje prema Zagrebu, skrenem na autoput i doma sam za tri sata dosadne vožnje ravnicom sa samo jednim zavojem u 300 kilometara. Ovoga puta smo se za promjenu odlučili ići dužim, kamerama posutim, ali puno ljepšim putem preko Slatine i Virovitice i pojesti nešto u Otrovancu pored Pitomače.
Dok smo se izljubili i ispozdravljali sa svim vinarima i novinarima na uvijek sjajnom Osječkom festivalu vina, već smo fino okasnili, a onda se javio i Miro da obavezno stanemo kraj njihove vinarije ako već idemo u Zlatni klas na ručak jer su oni praktički na pet minuta udaljenosti.
I tako smo nakon Virovitice skrenuli lijevo za Bilogoru, nauživali se gledanja prirode i parkirali na prekrasnom brijegu s pogledom na pola Virovitičko-podravske županije. Uvijek nasmijani, dragi i toliko divno normalni Crvenokosa i Bradati domaćini koje sam nedavno upoznao na festivalu vina VinEko su nam pokazali pogled, otračali malo susjede, dali nam mačku da je mazimo i polako smo se spustili u podrum. Vinariju Chresno ne možete prepoznati izvana, osim što su ispod nje vinogradi, koji u biti nisu od vinarije.
„Točno, vinograd i kuća su od mog tate. Naš vinograd je desetak kilometara istočnije na lokalitetu Mala Črešnjevica u blizini najvišeg vrha Bilogore. Kako se u srednjem vijeku Črešnjevica zvala Chresno, tako smo i vina nazvali po tome – i izgovara se Čresno!“ govori nam Miro dok isprobavamo 14 njihovih vina.
„Zagreb nije bio za nas, trebala nam je priroda i odlučili smo se vratiti i stvoriti vlastiti vinograd i vino. Ivonini roditelji su imali oko dva hektara zemlje, javili smo se na mjeru državne potpore, kupili još nešto zemlje, osnovali OPG i 2017. posadili ekološki vinograd koji danas ima 17.000 trsova i 14 sorti grožđa na četiri hektara površine. Uz klasike poput traminca, mirisnog, bijelog i žutog muškata, rajnskog rizlinga, zelenog silvanca, syraha i cabernet sauvignona, uzgajamo i četiri hibridne sorte – solaris, muscaris, cabernet blanc i cabernet cortis.“
Slavičekovi koji inače žive u Pitomači (vinograd je u Maloj Črešnjevici, a podrum u Aršanju) sve u vinogradu rade na prirodnim principima i ekološkim načelima proizvodnje, što znači da u proizvodnji nefiltriranih vina koriste isključivo prirodne kvasce. Ono što je mene oduševilo je upravo ta prirodnost, slušanje prirode, nerobovanje normama i ogromna količina kreativnosti i mašte koju su Ivona i Miro sjajno zauzdali. Njihova vina su svježa, mirisna, vesela i potpuno slobodna. Poput nekog dupina koji se igra i odbija maziti, divna vina, nešto što teško da ste probali i nešto što stvarno trebate i želite probati. Zbog ovih 14 sorti su ovi ljudi otišli iz lagodne zagrebačke svakodnevice i upustili se u životni pothvat. Kapa dolje, i dubok naklon za Chresno vina (i sjajan logo koji je i lopata i breg i kuća!).
Miro, koja je danas razlika u proizvodnji ekoloških i konvencionalnih vina?
U ekološkom uzgoju grožđa razlika je u samoj filozofiji i pristupu prema zemlji i lozi. Puno više pažnje se posvećuje zdravom tlu koje se ne truje raznim pesticidima i herbicidima. Samim time se postiže raznolikija zdravija okolina koja doprinosi harmoniji i suživotu raznih biljaka, životinja i mikroorganizama u tlu i iznad njega. Ekološka i biodinamička poljoprivreda nisu posao, nego način života. Ako ekološku poljoprivredu koristiš samo u marketinške svrhe i ne živiš na takav način, to je neodrživo. Grožđe uzgojeno u ekološkoj proizvodnji je puno života što se na kraju pokazuje i u konačnom proizvodu.
S vinom u sebe unosimo sve ono što smo dali u zemlju i sve s čime smo tretirali lozu, pa onda sa sigurnošću možemo reći da su naša vina puno zdravija (ili manje štetna) nego konvencionalna vina. Naš cilj je proizvoditi i ekološku hranu za svoje potrebe a u budućnosti i za potrebe naših gostiju kao što su stare sorte kukuruza, hren, paradajz, krumpir…
Koliko je teže u vinogradu, koliko u vinariji?
U vinogradu je zahtjevnije i napornije jer ima više ručnog rada, a izuzetno je bitno praćenje vremenskih uvjeta (temperatura, temperatura tla, vlažnost zraka, vlaga u tlu) kako bi prepoznali optimalne uvjete za razvoj bolesti te na vrijeme reagirali. Mi posjedujemo meteorološku stanicu koja nam to uvelike olakšava.
U podrumu je puno teže i veća je razlika u odnosu na konvencionalnu proizvodnju jer smo jako ograničeni sa sredstvima koja koristimo. U konvencionalnim vinima dozvoljena su mnoga sredstva za stabilizaciju i sterilizaciju vina. Primjerice, metavinska kiselina se koristi kako bi se spriječilo taloženje vinskog kamena (tartarata) u buteljama, a kalijev sorbat se koristi za sterilizaciju kvasaca u vinu (sprečava refermentaciju slatkih vina). To su samo neki od aditiva koji se koriste u konvencionalnoj proizvodnji, uz razne umjetne arome, doslađivanja fruktozom… Nama je puno teže vino očuvati, jer u naše vino ne dodajemo ništa od gore navedenog. Inače u vinskom svijetu se vinski kamen naziva vinski dijamanti (wine diamonds) i posve je prirodan.
Vaša vina imaju osobnost, svoj potpis i razlikuju se od klasičnih gdje većina vinara pokušava dobiti isto vino, ono koje se drži nečeg zacrtanog. Kako to da si se odlučio na ovako hrabar potez – da budete prirodni i svoji?
Jer obožavamo prirodu i rad u prirodi, a nema ništa ljepšeg nego kad ti priroda vrati u obliku vina kakvo si samo u snovima zamislio. Naša vina su živi organizam i stalno se razvijaju i mijenjaju, baš onako kako se razvijaju i ljudi. Naravno to može biti i na bolje i na lošije, ali to je priroda. Uniformirana i vina u okviru ucrtanih normi za mene nisu normalna pojava. Kako je svaka godina priča za sebe, tako i vina moraju biti različita. Ako iz godine u godinu imaš identična vina, onda tu nešto nije u redu. Na žalost imali smo prilike vidjeti skandal oko uvoza patvorenih vina, a to je samo mali dio onog što se stvarnosti nalazi na policama.
Koliko puta dnevno zažališ što ne radiš graševine kao svi drugi?
Nikad nisam pomislio niti pomišljam posaditi i jedan trs graševine. Za mene osobno je graševina vino za gemište i toliko je forsirana kod nas kao autohtona sorta kaj u stvari nije. Tu kod nas u Hrvatskoj ne smiješ nikaj protiv graševine reći jer se svi odmah uvrijede, katastrofa, a tak dosadno i jednolično vino. Da sam htio raditi jednolična i dosadna vina, posadio bi samo graševinu i frankovku za crvena (smijeh)…
Tko su vam uzori i gdje crpiš ideje?
Kaj se tiče vinarstva, moj veliki uzor je Miljenko Grgić, naš veliki vinar koji se proslavio u Kaliforniji i koji ove godine navršava 100 godina. Dosta gledam dokumentarce o svjetskim vinarima i pratim neke renomirane vinske stručnjake, ali uglavnom pokušavam ostati vjeran sebi i svojoj filozofiji.
Kako ste krenuli sa sadnjom Piwi sorti?
Piwi sorte smo odabrali dok sam ja istraživao kaj saditi i onda naletio na njih jer su otporne na bolesti kao kaj su plamenjača, pepelnica i botritis. Na žalost nismo imali gdje probati vina pa smo relativno malo toga posadili, a i sad vidim kad probam druge Solarise da nisu ni slični našem. Uglavnom kad budemo još sadili, ide samo Solaris i crni Cabernet Cortis.
Nego, ono što smo pili na kraju, kakvo je to čudo!?
Jantarno vino je Cabernet Cortis (https://en.wikipedia.org/wiki/Cabernet_Cortis) koji je nastao križanjem Solarisa i Cabernet Sauvignon (https://en.wikipedia.org/wiki/Solaris_(grape)). Specifičan je po tome što dok se radi u rose vino ima duboku jantarnu boju (kao orange vina) i predivnu aromatiku. Dosta brzo dozrijeva i bere se već u 8. mjesecu odmah nakon Solarisa i to s visokim postotkom šećera. Zbog toga daje izuzetno jaka i puna vina koja te oduševe vizualno, mirisno i okusno.
Potpisujem, svaka čast! Gdje se sve mogu nabaviti vaša vina i po kojoj cijeni?
Trenutno se mogu kupiti kod nas na kućnom pragu, ali ubrzo bi trebali biti u Bio&Bio i možda još nekim trgovinama u Zagrebu. Trenutno jedini restoran koji ima naša vina u Zagrebu je Vegehop i lokalno Zlatni klas Otrovanec, Brick Virovitica, dvorac i kurija Janković. Ubrzo bi nam trebala biti gotova i web stranica, kao i web shop, a cijena vina je od 7-15 € ovisno o vrsti i berbi.
Hvala još jednom na svemu, vidimo se na gulašu!
M. P. Miškine 38, Pitomača