Za Žminj sam donedavno znao kao grad koji se smjestio u samom srcu Istre (zato što sam ga miješao sa Žnjanom) i po tome što je od tamo došao Igor Pamić. Kad odjednom, ničim izazvana, javi se stanovita Lenka i kaže: “pa dođite više probati što mi radimo za jest i pit, i stalno ćete se vraćati”, i to s onim mekim istarskim „ć“.. mama…
Pa smo tako zahvaljujući tom divnom i vrijednom biću sjeli u Kliću, utrpali Dživu i krenuli na tri sata dugačak put na jugozapad…
Smjestili smo se u strogom centru Žminja, što i nije neki problem jer stari dio nije toliko velik, u prekrasan apartman – kuću Amalia.
Pod hladom smokava, dizajnerski restaurirana stara kuća s mudro ostavljenim starinskim dijelovima i kuhinjom zbog koje je Kasandra pustila suzu, sjajan je izbor za kretanje u osvajanje Istre u svim smjerovima, jer vam je doslovno sve na pola sata vožnje. Ali mi smo gladni i žedni otišli tamo do kuda nam je trebalo svega pet, opjevanu konobu Puli Pineta…
Konoba Puli Pineta
Puli znači kod, tako da se ova slatka mala konobica s centralnim kaminom u biti može prevesti i kao kod Pina, iliti Pri Pinu, a sam Pino je gospodin Pino Kuhar iz mjesta Kuhari – pa ti budi dimnjačar ili kotlokrpa ako se usudiš. No, kako zbog zdravstvenih problema, šjor Pino više ne radi u kuhinji, taj je posao preuzela njegova snaha Paola koja nas je dočekala s domaćim rakijicama i planom da mi zamijesimo dvije tjestenine.
To smo objeručke prepustili njoj, a mi se mašili fotoaparata, slikali se pod brajdom izabele i isprobavanja kućne malvazije i terana.
Puli Pineta je godinama funkcionirala poput kluba, na poziv, vlasnik je odgojio brojne generacije kuhara, a danas konoba radi od 16 sati preko zime (vikendom od 13) i nudi tradicionalna, starinska jela pripravljena na najjednostavniji mogući način.
Uranili smo desetak dana za kobase, zelje i ombolo (ali znamo gdje su, i znamo kad je Martinje!), ali su okolne šume pune vrganja, pa smo jednu tjesteninu naručili upravo s tim kraljevima šume, dok je druga bila specifična za ova kraj – sa škorupom, odnosno karameliziranim vrhnjem od domaćeg mlijeka.
Pijuckali smo iz malih vrčeva obje vrste vina s OPG-a Antonac kod Grožnjana koja imaju u ponudi, a ja sam morao održati tradiciju i suknuti Pašaretu! Moram priznati da je pazinska obitelj Ferenčić apgrejdala svoje remek djelo koje sad više nije onako herbalno sladunjavo (kao da piješ crveni 505 s crtom), nego je prekrasno citrusno osvježenje – a kaže mi frendica Marina da je apsolutno savršena s ginom!
Nije da ne volim puno sastojaka u tanjuru, ali i minimalizam je nekad divan, pogotovo u slučaju bigula sa škorupom, čije smo sastojke upravo nabrojali. Miris kravljeg mlijeka, podsjećanje na davne sedamdesete kad se isto prodavalo u debelim plavim vrećicama i kad bih redovito tati iza leđa krao upravo taj debeli, masni sloj skorupa, a on me gađao kuhačom i vikao da tako nikad neću smršaviti…
Sjajno jelo, ali ipak stepenicu ispod vrganja na maslinovu ulju, bez luka, bez špeka, bez vrhnja, samo s makarunima, čvrstim, savršeno žilavim, ma čudo jedno! U Pineta je mjesto gdje ćete doći opet i opet i doživjeti Istru svim svojim čulima i jedva se odlijepiti od ognjišta, najtoplija preporuka, vraćamo se obavezno na janjetinu na padelu!
Konoba Puli Pineta
Mob: 098 9911795
email: pulipineta@gmail.com
www.konoba-pulipineta.com
Karlov vrt 1, Žminj
Mala destilerija Frane
Što ćete prvo pitati vlasnike male i sasvim mlade tvornice likera koji žive i stvaraju u mjestu Pamići? Pa gdje je danas pobogu Div iz Žminja! Igor Pamić se uglavnom nekako snalazi u životu, iako je mogao i bolje unovčiti svoje nogometno znanje, a mi smo zasjeli u slatko uređenu kušaonicu s dva brata, Duškom i Tomicom, i njihovim suprugama, proveli dva sata u ugodnom razgovoru te mislima kako bi u stvari moglo biti divno živjeti na selu.
Naime, njihova panceta, med, susjedova skuta i sir s tartufima, kivi umjesto suncobrana, polja i vinogradi oko kuće te hrpa domaćih životinja u kombinaciji s nasmijanim veselim ljudima, nekako vas odnesu daleko iz sivih gradova i puno previše briga.
Braća su nas oduševila pričama o tulumarenju i dogodovštinama u selima oko Žminja, a ima ih preko stotinu, i polako, ali uporno točili svoje proizvode. I premašili naša očekivanja. Industrija likera danas je uglavnom prevara, i najčešće pijemo smeće iz epruvetica, apotekarski alkohol, s nekim sirupom, ali priča ovdje traje dva desetljeća!
Kad više nitko nije htio piti čistu rakiju (imaju hrpu svoga grožđa, pa rade vlastitu komovicu), krenuli su raditi bisku. A kako jedan brat bavi pčelarstvom, uskoro je nastala i medica (27%). Pa kako su često u berbi, smislili su i predberbeni liker od vina od svega 18%, dosta sladak teranin (muškog roda) da bi za kraj osmislili i mog favorita dana, maceriranu kadulju s koricom limuna od 38% alk. Vol.. Dakle, ovo liječi svaku grlobolju! Naravno, tu je i najprodavanija biska Minja (minja, ne mindža), nazvana po Duškovoj supruzi! Sjajnoća!
Često rade u kombinaciji s vinarijom In Sylvis, a prodaju ponajviše na kućnom pragu. Pa ako su vam rakije prejake, vrijeme je za likere Frane! Možda je najbolje početi s bombonijerom s unučićima svih likera? O da…
IG: opgfrane_mala_destilerija
mail: iva.pamic123@gmail.com
mob: 091 5447576
Pamići 5, Pamići
Žminjski gušti OPG Udovičić
Milan Udovičić je čovjek u najboljim godinama, elokventan i ugodan sugovornik, a lako ćete ga prepoznati po klasičnom brku. Otvorio nam je vrata svoje mini kušaone u pogonu u kojem radi vlastite suhomesnate proizvode, kratko nas proveo kroz pogon i onda stavio kobasice na vatru i iznio svježe narezanu pancetu, ombolo, pršut, salamu i dvije vrste kobasica. Ostatak vremena sam uglavnom proveo u laganom transu uživajući u češnjakastom okusu kobase, tako dobro pogođenom da je čovjek triput morao ići do mesoreznice.
Dugo godina rada u Purisu kao tehnolog, gospodin Udovičić je usmjerio u svoj pogon kad je industrija propala zbog klasične hrvatske privatizacije. Otvorio je OPG i počeo proizvoditi tradicionalne istarske proizvode (salama se kaže kosnica, a ombolo žlomprt!), te se uskoro okitio dvama titulama šampiona na sajmu „S kobasicom u Europu“ u organizaciji Općine Sveti Petar u Šumi.
Sirovinu zbog konzistentnosti osim iz Istre dovozi iz Slavonije, radi sa svinjama godišnjacima od oko 180 kg, a najponosniji je na svoje istarske kobasice i salamu kosnicu. Milan ne ide u velike trgovine i prodaje uglavnom u pogonu i na raznim sajmovima kojima Istra stvarno obiluje (pašta, pršut, ulje, rakije, maneštra…), patentirao je i žminjski škartoc kojeg puni s kruhom i komadima kobase, a u pamćenje mi se najbolje urezao trenutak kad je netom gotove pečenice zalio s malo malvazije iz vrča!
U svoje kobase ne dodaje ništa osim mesa i tek malo šećera, melje ih u krupno (šajba 10-12) i općenito – ovog ćete se okusa sjećati do Zagreba. Divna suhomesnata oazica na rubu Žminja…
OPG Udovičić, Žminj
Supetarska ulica 3
Mob: 091 1624 317
Mail: mudovicic@gmail.com
Feštinsko kraljevstvo
Da nije u hrani i piću sve, uvjerili smo se kad smo otišli u obilazak prekrasne male pećine u Feštinima, svega desetak minuta vožnje od centra Žminja. Osim u ljepotama stalaktita, stalagmita i fotkanja totalno nezainteresiranih pozaspalih šišmiša, na izlasku vas očekuje kafić i vodič sa svojom epohalnom rakijom boje mladog Shreka. Divota!
Ispred kafića je prostrana livada s hrpom igračaka za klince, terenom za nogomet i sukladno godišnjem dobu – bučama, sve skupa preko 7.000 kvadratnih metara zabave u prirodi, lijene životinjice željne maženja, drvene skulpture, mini farma… Ako volite Veternicu ili Postojnsku jamu, ovo je izlet za vas, a pri povratku ćete dobiti i najbolju lokaciju za pofotkati brdo na kojem se nalazi Žminj.
Legenda, odnosno jedna od legendi kaže da je Žminj (tal. Gimino) dobio ime upravo po brdima-blizancima na kojima se nekada prostirao. Upravo smo to i pomislili pri zalasku sunca te prekrasne jesenje večeri…
Feštini, Žminj
mob: 0915616327
Stranica: www.sige.hr
Fast food To je to
Kada smo mislili da više nismo gladni, Lenka nas je za svaki slučaj poslala i kod Matije da probamo najbolji cheeseburger u Žminju. Pa iako je to sad nakon ljeta i jedini cheeseburger u Žminju, stvarno nas je ostavio bez riječi. Velik, prevelik, sočan, krcat, tek mrvicu prenježnog tijesta, ali izuzetnog kompletnog dojma.
Pazi se na sastojke da budu kompaktni, a s količinom pancete bi Matija mogao nahraniti pola Etiopije. „Da, to mi je i mesar rekao, da smanjim doživljaj…“ kroz smijeh nam je rekao visok i zgodan gazda Matija, koji je vrlo brzo odjurio odraditi još desetine narudžbi. Nevjerojatna gužva i stalne pohvale od svih Žminjaca koji su čuli gdje smo večerali.
Sigurno se vraćamo probati i navodno brutalne ćevape te dijetalnu kebab salatu – samo da ne zaboravim, cijena cheeseburgera je – 29 kn!
Fast food To je to
9. Rujna 1F Žminj
Mob: 095 529 6967
Mail: fastfood.tojeto@gmail.com
Pizzeria Ulika
U urednom, minimalistički uređenoj pizzeriji s velikom terasom i pogledom na stari grad krije se krušna peć i obitelj koja već godinama hrabro priča svoju priču. Osim izvrsnog tijesta, bogate ponude pizza (više od 30 vrsta) i dva nasmijana brata iza šanka, Ulika je i jedino mjesto gdje u Žminju možete popiti veći izbor craft piva.
Uz Medvedgrad tu su i Kampanjola iz Savičenta te porečka Bura, dok od vina preporučuju lokalni In Sylvis. Ono što nam se najviše dopalo u Uliki je maslina nasred terase, po čemu je pizzerija i dobila ime (ulika – maslina), kao i ideja da se za nešto višu cijenu može naručiti pizza koja skoro sve svoje sastojke crpi iz samog Žminja i njegove bliže okolice!
Takav uradak Valentina i Filipa Modrušana sadrži sir mljekare Latus, kobase OPG Udovičić i pršut Jelenić, i možemo samo reći da dečkima kažete da smo vas mi poslali i onda će svi uživati! Ah da, cijene u Žminju su puno niže nego u Zagrebu i pizza prosječne veličine stoji 40 kuna, dok su specijali 55 i 60 kuna!
Pizzerija Ulika
Pazinska cesta 2i, Zminj
Tel: 052 846 476
Mail: fmodrusan@gmail.com
Mljekara Latus
Odmah u blizini Žminja je još jedno od čak 112 sela koliko ih ima na Žminjštini, zove se Gornji Orbanići, a preko puta dvadesetak mirnih sporopasućih kravica stoji i Mljekarna Latus. Kako bi mljekara trebala ipak nositi ime laktus, upitali smo kako to, kako to, i dobili odgovor da je teta u općini jednostavno krivo prepisala s papira, a kako se njima žurilo…
„Oni“ su vlasnici mljekare, veseo i uvijek za šalu spreman bračni par Sandi i Maja Orbanić kojem je baš toga dana bila 19. godišnjica braka koju je netko od njih zaboravio, nećemo ga imenovati, pa je posjet protekao u smijehu i konzumiranju hrpe njihovih sjajnih proizvoda. Nakon što se obitelj godinama bavila proizvodnjom mlijeka, Sandi je odlučio isto preraditi, a danas imaju deset kooperanata.
Mlijeko garantirano dolazi od krava s istarskih pašnjaka, a od široke palete home made proizvoda, počeli smo s izvrsnim kiselim jogurtom kao aperitivom (imaju i par voćnih okusa), nastavili s mladim kravljim i onda minimalno 10 mjeseci odležalim tvrdim sirom Veli Jože koji je dobio ime po Nonotu.
Upravo je Veli Jože najpopularniji njihov sir, a ako još malo odstoji, prodaju ga pod imenom Urbani, žuto grumenje čistog aromatičnog sirnog zlata. Poznati su i po Šefovom siru uvaljanom u papar i punom karakterističnih aroma te tri godine star sir s tartufima kao perjanicu mljekare.
Zapošljavaju trideset preradnika, prodavača i vozača i jednostavno dišu i žive za ovaj posao, u što smo se doista uvjerili u čistoj i urednoj kušaonici gdje smo na kraju probali i mladi sir s tartufima te desert – skutu (ukuhanu sirutku) s marmeladom od smokve.
Moj osobni favorit je ipak bila po napolitanskom receptu rađena mozzarella, jedna od najboljih koju sam kušao u životu. Sada znam s čime ću započeti dijetu… Gornji Orbanići zaslužuju da ih posjetite jer Istra nema nešto bolje od ovoga, možda već sljedeće godine kada pune 20 godina i pripremaju štošta novoga?
Mljekara Latus
Gornji Orbanići 12/D
http://www.mljekaralatus.hr/
Tel: 052 846 215
Mail: info@mljekaralatus.hr
Pršutana Jelenić
U malenom Tinjanu se svake godine održava Festival pršuta, i ako tamo osvojite zlatnu medalju ili pak titulu Šampiona festivala, onda jako dobro radite svoj posao. Braća Jelenić, su dvaput bili šampioni, a njihova mala pršutana više definitivno nema mjesta za sve plakete s domaćih i natjecanja iz Njemačke, Italije s kojima su ovjenčani. No ni to im nije bilo dosta pa su počeli proizvoditi i ombolo, pancetu i kosnicu te tri vrste kobasa, i to kakvih kobasa…
No, pršuti, ovdje ih danas proizvode oko 1500 godišnje, sve je krenulo 1999. godine, a kad nisu u mesu, braća imaju svoj bend i sviraju covere i svoje stvari gdje treba. Pršute rade kao klasične i s oznakom izvornosti (OI) – istarski je jedini od hrvatskih pršuta koji imaju oznaku izvornosti, a ne zemljopisno podrijetlo. Nakon prerade isključivo hrvatske svinjetine slijedi obrada, soljenje i tradicionalno sušenje. Manji pršuti se suše godinu, a veći od 15 kilograma i po 15 mjeseci.
Njihove pršute možete nabaviti pozivom na telefon ili u samoj pršutani, kao i na tržnicama u Puli i Labinu, a odnedavno i na Dobrom placu na zagrebačkom Dolcu. Istarski pršut se ne dimi osim u slučaju ekstremne vlage (njihov ni tada), radi se sa zdjeličnom kosti i odstranjuje mu se masno tkivo i koža. Meni je iskreno fantastičan, ne pretvrd, ne preslan i s tako divnim okusom svinjetine. I zato, ako želite pršut Šampiona, javite se Luki i Paolu Jeleniću. Nećete pogriješiti!
Pršut Jelenić
Tel: 0914204999, 0912013400
Email: info@istarskiprsut.hr
FB: https://www.facebook.com/prsut.jelenic
Konoba Žminjka
S tradicijom od daleke 1972. godine, ova konoba trideset metara udaljena od strogog centra, sva u drvu nekako i izvana, a kamoli iznutra kao da pruža utočište ljudima koji nužno trebaju popiti malo vina i pojesti toplu domaću marendu. Već od rane zore ovo je mjesto za popiti rakijicu, a onda vas prožmu mirisi tradicionalnih specijaliteta poput žgvaceta, kućno rađenih tjestenina u desetak šugova i polako se prepustite dnevnoj ponudi.
Srećom, ovdje kisele svoj kupus cijelu godinu, pa smo se do sita nahrdali ovčetine i kobasa sa specijalno spremljenim kiselim kupusom, nježnim, poput kose tanano narezanom – i bez luka! Izvrsno… Kobase su me opčinile, vjerojatno od brda savršeno ubačenog češnjaka i krupno mljevenog ili čak kosanog mesa. Divota.
Kako bi se u Zagreb vratili par kila teži, a i kako bi zadovoljila moju ljubav prema tripicama, Lenka nas je odvela na tripe i u Žminjku i u Pod Ladonjon.
Tamo smo uz točenu Pašaretu jeli klasične, mrvu premekane tripe namijenjene svakom tradicionalistu, dok su u Žminjki bile nježnije, sofisticiranije, više za ljude koji očekuju nešto novo i drugačije. I usne su se lijepile kao da je unutra bio svinjski papak, a nije. I ja bih ubacio mrvu pancete, ali tada smo već bili krenuli nazad…
Konoba Žminjka
Stara vrata 7d 52341
Mob: 052 846 438
FB: https://www.facebook.com/zminjka
Umjesto zaključka, možemo samo reći što smo presretni da i dalje istražujemo skrivena mjesta, okuse i mirise svih dijelova lijepe naše i da ćemo se stalno vraćati u Žminj, pun kobasa, sireva, pršuta, kiselog kupusa i najbitnije od svega, vrijednih i nasmijanih ljudi. Hvala na svemu, znate gdje trebate ići ove jeseni i uvijek!
*Zašto je Žminj najbrži grad na svijetu? Pa stanite pored znaka i brzo pročitajte što piše 🙂
3 komentara
[…] Žminj: Kako smo se zaljubili u najbrži grad na svijetu* […]
[…] Žminj: Kako smo se zaljubili u najbrži grad na svijetu* […]
[…] Žminj: Kako smo se zaljubili u najbrži grad na svijetu* […]