Šri Lanka: Kako smo jeli, pili i guštali na biseru Indijskog oceana 1. (Colombo, Elle)

Pet godina nisam imao snage, volje ni želje putovati do svoje 65. nove države, a onda se uz chicken curry i Lion beer u Tkalči zakotrljala ideja o posjeti Šri Lanki. Proveli smo tako desetak prekrasnih dana na bivšem Ceylonu, kupali se, landrali, kuhali i ovom prilikom vam želimo podijeliti utiske o otoku s prekrasnom prirodom i još ljepšim ljudima

by Ribafish
0 komentara

Šri Lanka je otok površinom nešto veći od Hrvatske, smješten jugoistočno od Indijskog potkontinenta usred Lakadivskog mora na zapadnom rubu Bengalskog zaljeva. Ima oko 22 milijuna stanovnika, većinom Budista Sinhaleza, zatim Hinduista Tamila, Sunitskih Muslimana te Kršćana, a glavni gradovi su Colombo i Kotte, koji je u biti enklava unutar tog istog Colomba.

Za stotinu eura na aerodromskoj mjenjačnici dobit ćete oko 325.000 rupija, u Colombu 310, u Elli 285, a cijelo vrijeme smo se osjećali apsolutno ugodno i sigurno, možda i zbog činjenice da ljudi nisu previsoki, pa smo Kasandra sa svojih metar i jagodom i ja sa 184 cm djelovali kao neki opaki vikinzi!


Putovanje

Sve je počelo nakon što smo se u šrilankanskom bistrou Curry Bowl u Tkalčićevoj ulici iznad Pivnice Medvedgrad po tko zna koji put najeli izvrsnog kotthua i curryja te u razgovoru s vlasnikom Brianom došli na ideju da odemo i na izvor. Kasandra je preuzela odgovornost oko itinerara, ja sam samo rekao da želim vidjeti i unutrašnjost i obalu i slikati se u polju čaja te smo nakon određenog vremena kombiniranja i fulavanja veljače (koja se preporučuje kao najbolji termin), uskoro imali karte za sredinu ožujka i to oba leta s istim avioprijevoznikom (Turkish Airlines) što se pokazalo kao jako bitnom stavkom.

Dživo je otišao na čuvanje svojoj obožavanoj Snježani, Kasandrinoj mami u Žabno, na druženje s još dva cucka i mačkom, a mi naoružani kremama, autanima, kupaćima i veseljem na Pleso uz vjetrovitih zagrebačkih +7 stupnjeva i bez kaputa da nam ne zauzimaju mjesto u kuferu.


Nakon gledanja hrpe indijskih filmova u avionu do Istanbula, nemrem si pomoć, stvarno brutalne klope u avionu (okus povrća kao u Makedoniji osamdesetih) i shvaćanja da je u životu puno bolje biti bogat i putovati business klasom nego obratno, sletjeli smo, udahnuli taj pakleno vlažan tropski zrak, upoznali vozača s tablom s našim imenima i s pola sata udaljenog aerodroma se dovezli u 3,5 milijunski Colombo.


Rentati auto meni tek osrednjem bezadrenalinskom vozaču nikako nije bila opcija, što se potvrdilo kad smo prvi put uletjeli ne u škare nego u mokri san Edwarda Škarorukog i to s volanom na krivoj strani. Nije gužvovito kao u Vijetnamu, ali više je vozač trubio do hotela nego ja u životu – ako trubiš, ima da ti se maknu! Trenutno je na Šri Lanki kriza goriva (i jaja i riže) pa i nema previše automobila, a i to što ima su privatni šoferi za razvoz turista, pa tako prevladavaju tuk-tukovi i prastari motori. I svi vam nude vožnju ako ste bijelci… Vožnja tuk-tukom je oko deset kuna, privatni vozač 50-100 dolara po danu.


Smještaj i večera u japanskom restoranu hotela Granbell Colombo, izvrsna nježna tempura, rice bowl s piletinom, Lion lager od 0,66 l (sve za 80 kuna po glavi!) i raniji odlazak na spavanje za pobjedu nad jet lagom. Soba na 26. katu, pogled na šareni toranj i brutalna buka oceana koja te prvo plaši, a onda uspavljuje. Malo sam zasuzio, kako je lijepo putovati…

Šri Lanka 2. dan
Nakon kljastog ali senzacionalnog jutarnjeg treninga na otvorenom bazenu na 27. katu hotela uz foto shooting Kasandre i metropole ispod nas, uslijedio je neočekivan pileći i lećni curry za doručak. Colombo je zbog tropa inače sav u nekom sepia filteru, dodir siromašnog i ultrabogatog, a upravo im tamo gdje je inače bila jedna luka Kinezi grade umjetan otok poput onog u Dubaiju, tako da im je glavni gradski svjetionik sad na suhom i parsto metara od mora!


Proveli smo dan u šetnji i istraživanju, pijuckali pivkane po desetak-dvanaest kuna jer im je voda kiselkasto slana i općenito jeziva (nije za piće iz pipe) i šetali uz ocean i po tržnicama gledali hrpe voća i povrća. Ljudi su ovdje mili i nasmijani, nisu naporni kao na sjeveru Afrike, a jedan mi je trgovac na placu pored kapule rekao, mmm, strong white man…


Doduše s leđa, ali ego mi je sad na stotu! Colombo je prenaseljen, gusto građen, kronično fali zelenila, ali ima dušu. Pasa lutalica posvuda, nisu za maženje jer nisu svi procijepljeni, a i nisu od volje i samo se izležavaju na rubu cesta. Mace žicaju hranu, a štakorčići su još najveseliji kad zađe sunce… Piva nema u trgovinama, samo u specijalnim dućanima, kao ni rakijice Arak. Svakoj cijeni na jelovniku se dodaje obavezni tringeld od 10%. Tuk-tukovi su posvuda, autobusi iz kasnih pedesetih, motora na tisuće i pokoji rijetki biciklist koji ne traje dugo…

Prehodali smo i pretuktukali pola grada za dvadesetak kuna, jeli street food rakove, ukiseljeno voće s čilijem i oduševili se ljutim lignjama i Lion stoutom u hotelskom restoranu. Na Šri Lanki nema craft piva, niti rade svoje vino osim za privatne potrebe. Slutim obogaćivanje, ali već putujemo u srce otoka i dva dana u džungli pored grada Elle…


Šri Lanka, dan treći…
Puno sam svijeta obišao, hvala mami i tati što su profesori i što su me naučili da cijenim sve ljude planeta bez obzira na vjeru i boju kože i da osmijeh uvijek otvara sva vrata. Svugdje je bilo lijepo, ali ovakav spoj mirnoće, ljepote, dobrih ljudi i čudesne prirode kao na Šri Lanki, još nisam vidio. Iz melting pota Colomba privatnim smo automobilom i vodičem (hello, my name is Riba, this is Kasandra – hello, I am Sudar!!!) krenuli u unutrašnjost preko Nuwara Eliyaje do mjesta Ella. Može se doći za tri i pol sata autoputom, ili šest sati ako slikate sve što je divno, novo, ili samo nema smisla, stanete kod fast fooda koji drže udovice i jedete humanitarno (i znojite nehumano jer žeže) te dođete na više od 1000 m n/v i žvačete čaj…


Kokos više nije jeftin za tamošnje stanovništvo jer su ga u Coroni počeli izvoziti pa sad fasuju jer su im političari kao i naši (svako malo se vidi neka vila koja pripada bivšim ministrima, priča nam vozač), slatkiši i nisu neka sreća, ali curry, brate, razvaljuje. Tako odmjereno bolan, brutalan, promiješa ti gene, ali u suzama jedeš do iznemoglosti, potiš i uživaš do krajnjih granica. Kao da navijaš za Hajduka, shvatit će me pravi prijatelji…

Stajemo na plantaži čaja, spicy gardenu (cimet koji jedemo je u biti kora drveta, pišem to frendu koji nije znao), na putnoj pivici jer imaju Lion stout, najbolje pivo Šri Lanke za razliku od Lion Stronga koji je prealkoholan, i dolazimo do smještaja pored Elle. Kućica bez klime i telke, krevetac i kupaonica, sve u nekom kamenu i kao da je ručno maljano, baš kao nekad.

Valjda, nisam nekad bio ovdje, ali prekrasno. Buka džungle, bube, žabe, ptice, vjeverice, gdje god ti seže pogled nešto puzi, plazi, skače ili trči. Temperatura niža desetak stupnjeva, ali vlaga i dalje drži visok nivo, komaraca puno manje od očekivanog! Vlasnikov pas se zove Banda, domaćin kuće Vino, a gazda Ishanka je profesionalni pilot koji je otkantao karijeru i došao na selo pomagati seljacima… I rodi se ljubav. Kakvi divni ljudi, kakve prelijepe priče…


Lagano cmoljim i sretan sam i tužan što su šupci puni para, a lijepi i dobri ljudi samo tiho i vrijedno rade i žive pa do dugo u noć pričamo o smislu života. Jedemo dosta loše kozice u restoranu White rabbit i izvrstan curry te fantastičan desert koji podsjeća na rožatu, ali s kokosom, te kušamo šrilankansku rakiju od latica istog – arak. Više puta. Simpatičan brendi, bolji je u koktelima nego solo. Ako ste u blizini, naletite, dofurao sam bocu!

Odlazim potjerati zmije, šišmiše i ono nešto neodređeno čiji urlici dopiru iz dvorišta i uvući se pod baldahin. Kasandru je strah zvukova pa se stišće uz mene kao napaljeni priljepak, možda je telka i klima ipak bolja ideja za džunglu?


Šri Lanka 4. dan
O da, planine centralne Šri Lanke su konačno sve ono zbog čega smo došli… Rižina polja pomiješana sa stablima banana i nasadima lovor viš… pardon, čaja, nasmijana dječurlija i tisuće džukela kojima je ovo totalni raj. Džukeland brale! Vidjeli smo i ponekog žohara, smrdljivog martina (zašto nema i smrdljivih martina?), ali mrežica oko kreveta koja izgleda kao prvi zavoj tip jedan nas je srećom zaštitila od svega tijekom noćenja u džungli. Osim od zvukova… dvije neprospavane noći u Araweu jer se Kasandra trzala od svakog zvuka, a noć u džungli izgleda kao proba zagrebačke filharmonije prije sviranja ranog Josipovića kombinirano sa snimanjem Turbo Limač showa. Bokte buke…


U kombinaciji s apsolutnom vlagom, shvaćanjem moje utrobe da sam celer zamijenio curryjem i korektnim napadom astme zbog 200-postotne vlage unatoč visine, cijeli je dan na planini u srcu Šri Lanke trebao biti kilav. Ali bio je savršen. Ishanka, vlasnik apartmana Arawa (2 spavanja, doručak i večera 200 dolara) i njegova ekipa su nam priuštili do sada najbolju klopu i nakon toga izlet u nerazvijena sela oko Elle gdje smo ostavili bubrege u tuk-tuku, srce, dušu, sav višak love i totalno se zaljubili u siromašne seljake koji uz pomoć Ishankine udruge pomažu još siromašnijima gradeći nasipe i sisteme za navodnjavanje. Pogled na prirodu na šrilankanskom Oštrcu više ništa neće nikad isprati. Srce otoka je nešto čega ću se uvijek sjećati.

Ella je inače turistički centar pun napušenih Švaba i Rusa, uz stotine birtija i izgleda kao Baška na kraju srpnja, samo puno prljavija. Colombo čisti vojska jer nema nekih naznaka ratova, ali ovdje je plastika ozbiljan problem. Uglavnom, mjesto je postalo popularno pred nekih dvadesetak godina i sad je čisti totalni turizam poput Sihanoukvillea u Kambodži ili centra Sinja tijekom alke. Not my place, ali simpatičan konobar u Chill baru i korektan devilled chicken u White Rabbitu su popravili stvar.


Bježimo na more, ulazimo u drugu polovicu putovanja, sad je na redu kupanje i istraživanje klope u Mirissi!

 

Foto: Riba, Vilicom kroz Hrvatsku
Obrada fotki: Zvonimir Ferina

I ovo bi vam se moglo svidjeti

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.