Moj bivši urednik u Playboyu Gordan Zečić godinama je pričao o reportaži „Restoranima zagrebačkih nogometnih stadiona“, a nedavno je takav tekst i objavljen, nažalost bez veće medijske pompe.
Iako je ideja, u biti, bila upravo briljantna: pa gdje se više jelo i pilo u zadnjih pedesetak godina nego upravo na takvim mjestima, janje, prase, pljeska, gembač i tako do jutra, a onda se probudiš na posudbi u Naftašu iz Ivanić Grada…
Šalu i dobre teme na stranu, u Rudešu na mjestu stare Rudešanke i danas postoji klub i nogometaši, i menadžeri i veliki automobili na strogo čuvanom parkingu, kao i pripadajući mu ugostiteljski objekt.
Naravno, on je svjetlosnim godinama udaljen od onih na kakve smo navikli u sedamdesetima i osamdesetima, prekrasna kombinacija svjetlijeg drveta i tamnije cigle s vrlo skupim i decentnim zastorima te detaljima posvećenim uglavnom – mesu.
Lokal&Bokal: U preuređenom bistrou Rougemarin predstavljena vina Dvanajščak Kozol!
Naime, već neko vrijeme restoran Spare Ribs Grill živi miran suživot na rubu igrališta NK Rudeš i svoje je posjetitelje uglavnom razmazio jako finim rebricama koje ću uvijek zvati rebarca, velikim, slanim, sočnim i bez previše kerefeka po njima, kečapa, meda, šafrana i tko zna što sve ne trpaju kad pokušavaju kopirati američku školu.
Dakle, uvoz iz Austrije (svo ostalo meso je domaće), dva komada veličine Panove fruletine, nekih deset komada, krumpirići i dva umaka, dobitna kombinacija za sve svinjofile.
No, ljudi iz Spare Ribsa, ekipa koja ima i poznati Muring catering, slastičarnicu Grand Marnier na Trešnjevci, kafić i restorane u Betini na Murteru i na Kornatu (oba su Trabakul), nedavno su ovu klasičnu roštiljsku lokaciju pojačali s nekoliko noviteta. Tako se tijekom tjedna možete svakoga dana najesti s tri različita gableca po 30 kuna, dok su samo petkom cijene nešto više. Još je bolja vijest da u dva velika transparentna dry agera meso leži minimalno 28 dana prije nego po narudžbi dođe na vaš tanjur.
Itako je mjesto s rebarcima i ćevapima (opako finim, morao sam probati, jak mesni šmek) s vrhunskim lepinjama s potpisom legendarnog gospodina Morine, postalo okupljalište ljubitelja odležanih steakova.
Probali smo Chicago steak, 300-gramski lijep komad savršeno pečenog mesa domaćeg porijekla, i bili stvarno jako zadovoljni. Svježe, puno sokova, mirisno, ne previše žilavo, a opet živo koliko treba, uz pekarski krumpir i šopsku salatu idealan je obrok za svakog šampiona.
Chef restorana nam je pojasnio detalje oko rezova, nabave, spomenuo mesnicu Kanurić kao glavnog dobavljača, te preporučio svoj umak od kajmaka. A kako su im i kajmak i sir za šopsku salatu Veronikini, priča je još bolje zaokružena.
Bifteci ovdje dolaze u dvije varijante – na šumarski s kroketima ili s tartufima, a poslužuju se s valjušcima. Ribeye i T-bone su već klasici, a zanimljiva novost je bodež, modificiran ražnjić na kojem svatko može pronaći nešto za sebe – od bifteka, preko piletine do lungića.
Za desert smo još morali probati i burger kuće (ja) i cheesecake (Kasandra), pa sam se dodatno isprljao i bio sretan kao malo prase, jer u umak za burger dodaju i malo senfa kojeg obožavam. Samo meso Spare Ribs Cheeseburgera (imaju i klasičan burger) je bilo mrvicu zbijeno, ali je sve ostalo bilo kak’ Bog zapoveda, a chef obećao da će se čuti s Kanurićima, tako da je do sljedećeg tjedna i to riješeno.
Popio sam Erdinger i pšenični Paulaner, baš volim pšenislave uz roštilj, dok je Kas nahvalila kućnu graševinu Petrač. Da sam prije vidio da imaju Grk Bire, zaboravio bih na pšenislave, ali i ovako je dojam stvarno jako dobar.
Rudeš zaslužuje ovakav grill place, a meni i dalje nije jasno kako porciju hobotnice ispod peke mogu prodavati i dostavljati za 30 kuna. Uglavnom, dođite i uvjerite se i sami, rebarca su ista kroz gotovo pet godina, a to se definitivno rijetko gdje vidi. Dobar tek!
Vrlo slična recenzija iz 2015.
Foto: Vilicom kroz Hrvatsku
