Ribafish V 5.0: Danas kada punim pedeset…

by Ribafish
3 komentara

Kao i većinu rođendana u svom životu, i ovaj ću provesti s mamom i tatom na Korčuli. Mama mi još nije rekla da presvučem mokre gaće, a reći će. Tata mi još nije rekao da krivo bacam udicu za uloviti ciple, a reći će. Moja djevojka će mi dati tortu, pas me polizati i povući ću recku za tih velikih pola stoljeća…

Pred par je godina me Janez pozvao na tulum za svoj pedeseti rođendan. Slovenci su ovo, ono, svi imaju neki vic o njima, ali davno sam prestao suditi ljude po prezimenu i mjestu rođenja, a Janez je superslovenac, nasmijan, pametan, uvijek u spidu, s divnom obitelji i tako sam skroz hepi krenuo podno Alpa. Slovenci inače, slave pedeseti kao nešto epohalno, veliko, ozbiljno, i tamo je na tom imanju bio bend, smoker za meso, sto cuga, tona veselih ljudi, cijeli ranč je plesao i pjevao, prvi put sam jeo smokane batake, brisket, sve je imalo glavu i rep i rekao sam si – moj pedeseti će biti sve.

Dok je Zvone vozio nazad zamišljao sam kako će mi na pedeseti u neku kućerinu na Žumberku doći ostatak ostataka Ramonesa, sve postave Overflowa, Johnny drito iz one nizozemske pripizdine, pa možda čak i Boss osobno kao iznenađenje, a pivo i vino će teći bujicama, doći će svi, VIP zona za žene koje su me friendzonale, njih preko sto, one će čagat u koprivama, frendovi, ljudi koje volim, poznanici, svi živi će biti na toj livadi i slavit ćemo tri dana kao na šumadijskoj svadbi što smo preživjeli toliko dugo neokaljani od politike, tajkuna, mafije i svega što danas vlada ovom zemljom. Sve je bilo u planu, lagano je tinjalo, i već sam imao spremne i pozivnice… Dobro, ideje za pozivnice…

I onda 2018. i sve ode k vragu, i umjesto da legnem kraj Mališe i odustanem od svega, odlučim se boriti, pokušati reći nešto drugim klincima, probati dati sebi nadu za još malo života, i svima ostalima nekako uljepšati ostatak postojanja na našem Planetu. I to krene, i uz pomoć divnih ljudi pokrenemo i odradimo prvu godinu RokOtoka, krenemo kopati i orati, smišljati nove igre, još veće izazove… i onda sve stane.

#2020. Ne uspijevam popraviti rame, ukoči me kičma, injekcije, preležim, postavimo Rokotok 2020, ali dođe korona i sve se mora odgoditi, izdeprimiram se i nadebljam, pukne mi mišić u listu, pukne i rame do kraja, potres nam popuca dimnjake, poplave potope podrum, i konačno pobjegnemo starcima na more. Rekoh, tu je spas, tu su mi oni jedini divni i neuništivi genodavci, to je sve što imam uz ovu prekrasnu vrijednu i ponekad nemoguću crvenu ćufticu i žutog neposlušnog azilanta iz Dubrave, je li bilo dosta sranja i nevolja za ovaj vijek?


Nije, pred tri dana mi je ispao implantant zuba pa se smijem do pola, a jučer mi je netko, vjerojatno ja, nagazio na mobitel, i sad vam neću odgovarati na pozive sljedeća dva tjedna koliko ću biti na Korčuli. Možda netko to odgora vidi sve, povlači te konce i ubija me, ali samo znam da ću se sutra dići i ići šetati dok staza posuta borovim iglicama ne postane stijena, pogled na makiju more, i cvrčci i valovi nadjačaju moje korake. Izvadit ću štap, zamahnuti i spojiti se s morem i nebom. Sjest ću na kamen i pričati s pokojnim didom i svojim Rokom. Mislim, ja ću pričati, objašnjavati što se dogodilo u zadnje vrijeme, isplakati se, i to je u biti to. A možda i ulovim koju ribu, veseli me taj otpor, borba kad svojim rukama sebi i drugima nalaziš hranu.

Neki dan sam sanjao kako ispod mog balkona, tu u raju na Korčuli, pada nekakav ogroman komet, a ja, kao Rusi komete, to nekako snimam. I umjesto da sve eksplodira, plamen ide k meni i poput nekakvog Mr. Mimea me rukom za prsa skuplja nekakav svemirac i usisava u svoj brod. Dolazim sebi onako u kupaćima, a za komandnom tablom moj Rok, onako kako sam ga i zamišljao da će izgledati jednog dana, sam svoj baja koji rastura elektroniku i ne zanima ga puno tjelesni, sjedi u svom kokpitu i onako me poluzagrli jer ima važnijeg posla.

„Dobro Roče, što pobogu radiš, promrmljam ne znajući gdje bih sa sobom….“, a on će onako, između dva đojstika,

„Ma spašavam tu neke Planete…“

Nije san završio kako sam mislio, niti ne znam kako je završio jer sam se probudio u suzama i više ne spavao par noći iza toga. Jer više nema mirnog sna…

Hvala vam svima koji shvaćate koliko je teško živjeti bez najmilijeg stvorenja u životu, koji me trpite, bodrite, kudite i usmjeravate, vjerujete u mene. Hvala i svima vama koji mi govorite da bih sad trebao napraviti još troje-petoro klinaca, pa nek se majka brine o njima, barem je to lako, a ja da landram okolo. Super vam je ideja, ali trenutno imam samo jednu misiju, pokušati upoznati djecu sa životom i svijetom oko nas i objasniti im da trebaju više voljeti svoje roditelje i komunicirati s njima, pokušavajući pritom preživjeti time što istražujući i pišući ukazujem na dobre i kvalitetne ljude koji se trude i pošteno žive i rade. I hvala ljudima koji mi daju posao i plaćaju za to što napravim.

Star sam. Raspadam se psihički i fizički, kad sam shvatio da ove godine nema RokOtoka, samo sam popucao po vlaknima od tuge. Nisam uhljeb, nemam veza ni poznanstava i živim od svojih deset prstiju. A to u ovoj zemlji nije dovoljno da s pedeset godina želiš osigurati savršenu budućnost svojim bližnjima. Mislim da nije fer napraviti dijete samo zato jer svi rade djecu, i osuditi ga na ovaj svijet koji nas okružuje. A možda i griješim, ili se predomislim, ali sad još nije vrijeme za to.


Idem šetati do neke stijene, i kad prođe ovaj dan, ostajem do daljnjega tu kao Riba kojeg svi znaju, dobronamjerni klaun i frend u svakom trenutku, čovjek na kojeg možete računati, od iskrenog savjeta za ćevape, preko dobrog piva i restorana, do svega što vam može zatrebati u životu, iskustava barem imam. I zato, danas glumim da lovim ribu na nekoj osami, a vi mi budite veseli i nasmijani i veselite se svakoj sitnici i svakom novom danu. I zagrlite svoje najmilije, onako jako, da popucaju kosti. Za mene. Hvala vam svima što postojite, od staraca, Kasandre, sve vas koji čitate i pratite moje gluposti, sve vas puno volim.

Oprostite za tulum, drugi put ćemo, ljubi vas Barba Riba.

 

Jedna iz 2013. na današnji dan, pusa baba, pusa Rok…

I ovo bi vam se moglo svidjeti

3 komentara

Mario Gasparinjo SG 7 kolovoza, 2020 - 10:51

Domagoje. Sretan rodjendan. Dobro došao u klub želi ti Karlovčanin sa slovenskom putovnicom koji nije propustio nijedan putopis „Jedno pivo, jedan grad“, a po Praškim pivnicama je išal točno kak si napisal. Sretno!!!

Odgovori
Ribafish 7 kolovoza, 2020 - 17:24

Ajme hvala najljepša! Plivamo dalje!

Odgovori
Marko 7 kolovoza, 2020 - 21:50

Živio mi frende još 50-ku

Odgovori

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.