Imao sam nekih osam godina i pilio sam starog da me odvede na tekmu Dinama. Konačno je uspio naći slobodno nedjeljno popodne i nakon ručka smo se polako uputili prema Maksimiru. Prije stadiona smo skrenuli desno i stari je naručio gemišt, a ja tonik, mislim da se zvao Clif, kao preteču Inke, neki čiko je prodavao balone i one slatke luleke, a stari nam je uzeo dva stiropora za pod guzicu, meni slane koštice i sebi kikiriki u fišeku.
Još se sjećam škripanja šljunka pod nogama, prelazak ceste i rezultata 0:0 protiv uvijek neugodnog Radničkog iz Kragujevca. Moja prva tekma, čovječe…
Puno godina kasnije više ne idem na tekme, shvatio sam da sam kupnjom onih stiropora financirao prvi Maminjov milijun, koštice jedem i dan danas, ali ono zdanje gdje sam cuclao tonik i požurivao starog da ne zakasnimo na početak, umjesto socka stila, mesinganog šanka i penzića koji su žvakali ćevape te čak i zaplesali, danas stoluje potpuno drugačija priča.
Naime, Goran Joo (to mu fakat JE prezime, čovjek je porijeklom Mađar), nakon više lokala po Hrvatskoj, među ostalima i Joo Bar na Murteru i Klub književnika na Trgu, ušao je i u ovaj, dosta devastiran i pomalo zaboravljen, zasukao rukave i napravio stvarno dobru stvar. Prostor je pregledan, uredan, ugodan, puno kvalitetniji nego izvana jer se za to još uvijek bori s birokracijom.
I tako, uđete li u Maksimir na glavni ulaz, ne pedesetak metara s lijeve strane čeka vas ne samo interijer u kojem ćete uživati, fina tiha možda čak i mrvicu preozbiljna glazba, VIP salon i velika dvorana za svadbe, već i ozbiljno dobra jela mladog 27-godišnjeg chefa Ivana Horvata – Gregija. Filozofija je ne ići predaleko od tradicionalnih zagrebačkih recepata i u sezoni ubaciti nešto novo. U Maksimiru nema gableca, ali cijene jela su nevjerojatno povoljne za ovakvo zdanje i obilne porcije. Ako ikako možete, posjetite ih tijekom tjedna jer je vikendom logično gužva, a s obzirom na to da se što je više moguće oslanjaju na privatne mesnice i OPG-ove (Bašljan, Gligora, Majdak, maslinovo ulje Ivanko, bučino Đumlijan…) i da se u biti nalazite usred zaštićenog parka prirode, dojam je stvarno izvrstan.
No, trebalo je i jesti! Gusja pašteta je izvrsna, dolazi s paletom sireva iz okolice Zagreba i na vrlo korektnom, ali kupovnom kruhu – Goran kaže da im je to prvo što će sljedeće učiniti. Najveći im je problem, kažu, to što ljudi još ne znaju da je umjesto starog lokala sada ovdje nešto sasvim drugačije i čim se stvari malo poslože, kreću u dotjerivanje detalja. Štrukle su definitivno nešto što ne treba dorađivati, dapače, uz one iz Esplanade i O’Broka Krune Majcena su među najboljima u gradu. Poštena porcija, mekane iznutra s fantastičnom koricom – za svaku preporuku!
Umjesto gableca su osmislili sezonski koncept „Zakaj ne“ u kojem se dnevno nude dva jela koja se mijenjaju svaka dva tjedna, ovisno o potražnji, pa smo tako probali i široke rezance (tjestenina Klara Matić) s raguom od patke i kavijarom od naranče. Lijepo za oko, i opet obilato, fina meka pačetina i još jedan plus. Pivska karta je Heinekenova, a od vina su najjače zastupljene graševine (Josić, Adžić), malvazije i škrleti, a vino kuće je graševina Polovanec. Od crvenih favoriti su Stina i Testament, pa smo uz glavno jelo, Kasandrin najdraži bečki šnicl pijuckali i sjajan Bogondon, ali i Jareca uz pulled turkey.
Zrolana purica u mlincu (respect) je stvarno kreativno i jako zanimljivo jelo koje ipak nije play of the day jer je to definitivno ogromna, u pročišćenom maslacu pržena mrga od finog i ne pretankog ni predebelog komada teletine. OK, Balon i dalje drži primat u Wiener šniclima jer je najbliže bečkom originalu, ali Maksimir je Austriju približio zagrebačkom štihu. Izvrsno, mliječno, maslačasto, brutalno, cijena 15.40 eura. U ponudi je i pileći bečki, pačji confit, medaljoni i punjeni lungić dva rižota i više salata, ne preširoko, taman za svakoga ponešto.
Ivan najavljuje jela sa šparogama i medvjeđim lukom čim sezona to dozvoli, a ovom mladiću koji se kalio u Kaptolskoj kleti, Leponu i Mihiti, možemo za sva jela samo skinuti kapu, kao i za desert, Maksimirsku gibanicu koja je toliko zasitna da slobodno možete doći samo na nju.
Iskreno, jako sam zadovoljan i ponosan da se na mjestu koje se počelo zaobilaziti sada raša jedan dobar i kvalitetan projekt. Mane su što izvana još ne izgleda kako bi mogao, što morate parkirati kod stadiona i što ćete vikendom morati malo duže čekati. Prema tome, od utorka (ponedjeljkom ne rade) posjetite Restoran Maksimir i javite dojmove!
Foto: Vilicom kroz Hrvatsku
Restoran Maksimir
Maksimirski perivoj, HR-10000 Zagreb, Hrvatska
01 3886 275
https://restoran-maksimir.com
https://www.facebook.com/maksimirrestoran
