Sjećam se svoje prve pizze, pored osnovnjaka u Astoriji 1979., kad mi je danas poznati odvjetnik dao griz svog nekakvog toplog tijesta s prešanom šunkom i sirom, a ja se mrvicu kasnije veselo vratio svom bečkom… Nije dugo trajalo, Antonio, Duja, i uskoro je cijeli grad vrištao od svakojakih pizza na koje smo išli jednom mjesečno kad bi starcima došle plaće, a koje su kroz desetljeća jeftini sastojci i loše dostave skoro potpuno bacile na crnu listu.
Srećom, s pojavom Marina Vanjka, Davora Milića i drugih ljudi koji tijestu i sastojcima pristupaju gotovo znanstveno, danas u gradu i regiji možemo jesti stvarno divne primjerke, usudio bih se reći da je ovo najbolje razdoblje od stoljeća nultog za pojesti kvalitetnu pizzu.
Danas svatko preferira svoju vrstu pizze, netko s okusom kartona iz dostave, neko onu tankog tijesta poput mlinaca, poneko debelu bakinu s kilom nadjeva, tu su romane, napolitane, crnog tijesta, bijele, s maslinjakom, bez šalše… Svejedno, kad ti barba mozak šapne da je gladan i zamiriše ti tijesto, pome, šunka, sir ili špek, sjest ćete u auto ili odšetati što bliže na svoju porciju, doduše, ne pretjerano zdravog užitka, ali što sad.
Jedno takvo mjesto odnedavno stoluje i u Borovju, zagrebačkom kvartu inače poznatom po Džamiji, ornitološkom rezervatu u blizini, nasipu za trčanje, a svakako bih pozdravio i Dživin veterinarski tim kao i lika koji u kvartu parkira crveni traktor!
Kako su tri brata Cetina u svom vlasništvu uz još štošta imali i jedan lokal preko puta današnje pizzerije Fratelli, pomislili su, “‘Ajmo sad još dok smo mladi probati uz kafić imati i pristojan lokal, kvalitetan pizza bar, pa što bude.” I tako je i bilo. U teškim i neizvjesnim vremenima za ugostitelje uložilo se puno novca u najkvalitetniju opremu, sastojke i peć i tako je početkom ožujka 2022. jedna divna električna mrcina Sud Forni počela svakih stotinjak sekundi izbacivati savršeno točkasto tijesto koje jedeš dok te silom ne maknu od stola.
Za kvalitetu istoga je ovdje krivac Petar Pero Kovačević, rođeni Mostarac koji je zanat izučio kod Zdravka Tomšića, a dotjerao ga do velikih visina pod palicom nevjerojatnog Raula Lajtmana. Nakon Batka i pizzerije Re, Pero je dobio odriješene ruke da u Fratelliju napravi najbolju pizzu Borovja i okolice, i moram priznati da je u tome i uspio.
Pizza na meniju Fratellija ima deset klasičnih i šest specijala, a zanimljivost su i tri panuzza (tijesto za pizzu prerezano škarama i onda napunjeno kao sendvič – s mortadelom, pršutom ili šunkom). Cijene nisu niske, ali ni previsoke, uglavnom od 7.50-11 eura za pizze i 6.50 eura za panuzzo.
Za sada još nemaju pašte ni rižota, a dok gledate tekmu ili vam se samo nešto gricka, Pero iz rukava vadi platu s livanjskim sirom, goveđim sudžukom, pršutom te neodoljivim kruščićima od već nahvaljenog tijesta kojem ga je podučio Davor Milić, vlasnik Pizza edukacija i dobri duh današnjeg hrvatskog pizzarstva.
Brašno, sir i rajčica dolaze raznim putevima iz Italije, ponajviše iz Napulja, dok za suhomesnati dio najviše koriste proizvode Celjskih mesnina i Stanića. Hitovi su im uz Margheritu i Slavonsku, kako sami kažu Picante od klasičnih i La casa od specijala (sljedeći put padaju Mortadela i Istarska!), pa smo nakon brzo smazane plate naručili upravo Picante.
Tijesto izvrsno, dolje tvrđe, gore chewy s tananom koricom, prozračno i kao živo. Sastojci dovoljno ljuti, ne preljuti, uz obavezan dodatak ljutine Volim ljuto i Perinog hita – salse alla n’duje, pikantnog talijanskog „suhog ajvara“. Odlična pizza.
Za desert smo uzeli specijal, još uvijek neimenovanu pizzu u kojoj Pero kombinira slatkoću i slanoću, nježnost i pikantnost… Izvanredan fior di latte u kombinaciji s namazom pistacije i brutalan pesto od bosiljka s feta sirom i sušenim rajčicama.
„Ova pizza nam je sljedeća na meniju, samo joj moramo smisliti ime“, rekao nam je Pero i vratio se stalnim narudžbama jer je Borovje, odnedavno još više sagrađeno i naseljeno mladim ljudima – očito prepoznalo kvalitetu i kreativnost. Uglavnom, vrlo korektna i mudra podjela na klasike i specijale, tako da će svi vrlo lako svatko naći svoje favorite.
„Nismo htjeli klasičnu pizzeriju, željeli smo našim susjedima pružiti stepenicu više i mislim da smo na dobrom putu. Nigdje ne žurimo, istražujemo tržište, a najbitnije je da su nam gosti zadovoljni i da glasno hvale pizzu“, rekao nam je jedan od trojice braće Cetina, Antonio, a mi smo samo mogli potvrditi.
Fratelli su ugodan lokal, prije njega je tu bio kafić Sweet, glazba nije preglasna niti ruralna, mjesta ima za pedesetak ljudi, a s besplatnim parkingom iza lokala nije bilo nikakvog problema u doba ručka. Osoblje je nasmiješeno, fino, a ako baš morate naručiti pizzu (“Pizza se jede najkasnije minutu nakon vađenja iz peći!” – Ribafish Korinćanima), tu su Glovo i Wolt, terasa se otvara po potrebi, vinska karta igra na zicere (Coronica, Korlat, Miraz, Skaramuča, Kozlović…), a gemišt kuće je od Iločke graševine. S pivovarama nemaju ugovor pa uz klasike u boci te Paulaner i Heineken s tapa, možete naručiti i Zmajsko i Peti Element od craftova.
Najveći problemi su što ne koriste Facebook, a Instagram im je kao da ga ja vodim, ali za kvalitetu je ionako najbolja usmena predaja. Pa vam usmeno predajem da što prije odete do Borovja na stvarno dobru pizzu u Fratelli i pozdravite Peru. Hvala.
Pizza Bar Fratelli, Borovje
Tel. 091 762 8073
www.pizzabarfratelli.com
IG @fratelli_pizza_bar
