Kako sam proveo ljetne praznike (1. dio)

1.1K

Parkirao sam klitu u Zadru deset minuta pjehe od trajekta kako bi uštedio 24 kune za parking (kava i radler su kava i radler), prošetao, popeo se i iskrcao na Ugljanu.

Tamo je čekala Rokova mama i pokraj nje – mladi gospodin Rok.

O da, Rokatanski je sad već momčić od 118 cm i 24 kile kojeg samo dva mjeseca dijele od šestog rođendana.

Pa smo zasjeli na trajekt uz Dječje klubove, ine rješavke i, odnedavno novu zanimaciju – križaljke i osmosmjerke.

Prošetali smo Zadrom, kupili didi Zvonku dvostruke gradele za salpe,

jednu krafnu, dva soka i zapičili za Split.

Dočekala nas je Ružica, moja neprežaljena ljubav s faksa, njezin muž i junior, ostavili smo klia parkanog u redu za Velu Luku i zavezali Rokislava u neku novu sjedalicu!

Dugo nisam tako dobru piletinu (šljive, jabuke i kruške za saft!), a ušićarili smo i legiće i fino se nalajali i poigrali te pozdravili, a onda sam napravio play of the day.

Teti u Jadroliniji sam tražio kartu Split – Vela Luka za sebe, Roka i klija, kad je teta rekla 580 kuna, ja sam se kao prisjetio da sam novinar i izvadio iskaznicu.

“Ah, onda vam je to 413 kuna.”

Nakon što sam neki dan platio harač ovoj bijednoj državi u vidu tehničkog pregleda za auto u visini 2800 kuna, a nekakav mamićoid, vlasnik nekog Jeep SUV Garsonjere koji je sjedio kraj mene – 12.000 kuna, dugo nisam osjetio taj glupi osjećaj da nešto dobivam iako me u biti krvavo kradu…

Pa smo se počastili sladoledima i sokovima i svačim i trčkarali po trajektu, slagali legiće i igrali mobitel (uvijek zakasnim na ona jedina dva štekera na brodu za punjače, dogodine prvo to)!

Oni nesretnici iz Nokije su mislili da ću im recenzirati C7 ako mi ga posude, ali nisu bili ni svjesni da neću njime telefonirati ni sekunde.

Ali samo zbog toga što su mi spasili duge sate vožnje Wormsima, Simsima i pogotovo s Angry Birds.

Hvala vam do groba, ostao nam je nepronađen jedan ananas na prvom i četiri banane na drugom nivou, pa ćete ipak vi morat reć Roku da sam vam morao vratit aparat, sori…

Mnogo dobar izum, jes da je trebalo nekad primjenit silu za otimanje, ali rođen sam grub.

Vozio sam 20 minuta preko krcate rive, kužeći da ne bu ništa od obećanog kupanja u sumrak, ali kad sam vidio valu, more, kuću, starce, babu, ćuku i terasu, pogotovo ujutro – sve je bilo mašala.

Ujutro je mama stavila Roka na štit s kojeg ga nije spuštala tijekom cijelog mi godišnjeg, baba je zapovijedala, tata objašnjavao kako je ulovio brancina od kile i osamdeset,

a ja sam stavio mozak i tijelo na off i vrijeme je proletilo u druženju, priči i papici…

Protrljali smo tako oči, udahnuli aerosol, pozdravili cvrčke i krenuli uživat!

Zahvaljujući rođi Tinotu,

bili smo par puta na Proizdu, gdje su nas sardelama i svinjama hranili legende Jure i Šeki

i tamo opet našli najljepšu plažu na svijetu od prošle godine, a ja sam bio najsretniji kad je Rokova arkada, kojom je svojski pokušao razvaliti stijenu – ipak ostala čitava.

Samo šljiva ostala, samo šljiva ostalaaa…

Da ublažimo bol, ulovio sam mu gospodina Cvrkoslava Cvrčkivojevića,

za frendove – Cvrkija, s kojim smo paradirali slušajuć ga i gledajuć dobrih dva sata, tako da se istom na kraju dana skoro i nije dalo ić doma.

Kad smo se vraćali barkom, Rok je htio na pramac, pa na krmu, pa na pramac, a ja sam kao svaki pravi tata mudro srao prateć ga u stopu: “Rok, pazi, Rok, sklisko je, Rok, drži se, Rok…”

Bam, tras, krššš…

Vidio sam samo Rokovo lišce iznad sebe i zabrinuto pitanje “Tata, jel ti dobro?”

Ajde, smijalo mi se samo desetak ljudi s broda, nije strašno…

Predivno nam je bilo i na Moreški, tradiconalnom prekrasnom i napornom korčulanskom plesu, u kojem se Mauri mlate s Turcima, a Turke zovu crni jer su u crnom, a Maure bijeli jer su u crvenom, a crveni uvijek pobijede osim dvaput kad je bilo neriješeno.

Kako sam to znao unaprijed, rekao sam Roku da ja navijam za crne i da ćemo razvalit njegove crvene, pa je bio presretan kad su crveni dobili 7:0.

Nisam znao da u Korčuli postoje dvije frakcije Moreške, tradicionalna (komunjare) i novovalna (ustaše), kao ni da šef tradicionalne može dulje držat govor od samog trajanja plesa, al smo svejedno dugo pljeskali.

Vinka nas je uvela i u backstage, pa smo uzeli i pravi mini-mač s kojim se stričeki tučeju.

“Tata, pa ovo je teško!”

Znači zato tako frcaju iskre kad se mlatu, ideš, svaka čast!

Nastavak uskoro, ko će listat…