Jeste li za brijanje s izbrijavanjem?

890

Jeste li za brijanje s izbrijavanjem?

Legato, non troppo
———————–
Ošo Riba na brijanje britvom
S nadom da ga neće iskasapit pritom
———————–

Uploaded with ImageShack.us
Snimila: Berislava Picek

“O, šjor Ivo, dugo vas nije bilo!” rekao je stariji, precizno zalizani gospodin u bijeloj kratkoj kuti i profesionalnim potezom zaogrnuo moga didu koji bi odmah s vrata sjeo na stolicu kod svog omiljenog brice.

“A iša san u Zagreb u skulu po malega…”, odgovorio bi moj dida promatrajući slike i šalove koji su se ponosno kočoperili sa zidova uredne brijačnice u centru Splita.
A njegov se mali unuk mirno sjeo na suprotnu stranu salona i počeo listati od dide netom nažicane Zagore, Stripoteke, Asterikse ili listati najveću ovisnost krajem sedamdesetih – albume sa samoljepljivim sličicama “Fudbaleri i timovi”.

Brico, kojeg je dida uvijek oslovljavao s “Meštre” puno prije no što je snimljeno Velo misto, brzim je pokretima naoštrio britvu na ono nešto što je visilo kraj ogledala, a čemu ni dan danas ne znam ime, tek ga ponekad sretnem u starim westernima.
Čovjek je non-stop nešto pričao i skakutao, a dida bi sjedio nekako ponosno i povlađivao mu sve dok ne bi zaustavio Meštra i rekao mu nešto od velike važnosti.
To bih zaključio po tome što bi ispod pelerine u zrak izvirio njegov koščati prst od kojeg me tih godina djetinjstva doista bilo strah, pogotovo otkad sam rođenom Velolučaninu, doktoru Ivi, jednom spomenuo da možda više volim Dinamo od Hajduka.
Brico bi tada od nekakve smjese u bijelom lončiću jakim miješanjem napravio šlag pjenu i preciznim je zamasima razmuljao po didinom licu te za kraj malim prstom napravio crtu tamo gdje su bila usta kako bi sad dida mogao pričati.
Jer su nekad brice služili kako bi se ljudi opustili, raspričali i rekli nešto što doma ili nisu smjeli, ili nikoga nije bilo briga.
Ja sam kao osmogodišnjak to sebi prikazivao kako neki idu u crkvu, a moj dida u Meštra, i dugo sam vremena volio taj ritual ranojutarnjeg splitskog brijanja na putu za Korčulu, na prekrasnom trgu usred palače s kojeg se vidjela riva i more.

Ovoga sam ljeta svoga skoro šetogodišnjeg sina po prvi puta odveo na grob svog dide.
Rekao sam mu nešto u stilu da je on bio najbolji čovjek na svijetu, da mi je žao što ga nije upoznao, ali da će sigurno jednoga dana biti divna osoba kao i on. Moj šestogodišnji Rok je pod miškom držao novi broj Paje Patka i starog Taličnog Toma iz osobne zbirke, kimnuo glavom i žicao me da odemo na sladoled, a meni su se odjednom vratile slike Splita sedamdeset i neke, struganja oštre britve po didinoj čvrstoj sijedoj bradi i tako sam odlučio da si jednom u životu priuštim tradicionalno brijanje.
Ali kako je Split malo daleko, a tamo gdje je i bio Meštar je sad DM, poslovnica banke ili neko osiguranje, pitao sam frendove i poznanike – gdje danas postoji pravi stari brico koji još brije oštrim skalpelom na rasklapanje.
Ali – avaj…

Knjiga je spala na jedno slovo, nakon duge i bezuspješne potrage, dobio sam dojavu da navodno na rotoru na vrhu Domjanićeve još uvijek brije neki čiča klasičnom metodom.
Krećem prema cilju, ugledam frizerski salon “Ana”, ali tamo samo dvije gospođe.
Pitam jel briju britvom, kažu – brijemo, pa ja ušao i počeo priču.
Sjedam dok mi plašt leti oko glave i na trenutak ostavlja bez svjetla.
Pričamo o tome kako je danas brijanje kod brijača postalo luksuz, i da rijetko tko ima i vremena i novaca za takav užitak.
Gospođa Ana kaže da joj na jutarnje brijanje dođe tek 4-5 stalnih mušterija, dok onih koji briju ćelu ima nešto više.
Vješti prsti gospođe Jadranke pjene moje bucmacte obraščiće, zatim masiraju iste kako bi opustili kožu, a tada ona izvuče britvu koja toga trena ulovi zrak svjetlosti.
Ajme kako je to oštro, pomislih, pa ovo može biti opasno!

Jadranka poliže prst, pa njime dotakne vrh britvice (zašto, o zašto!?), ja progutam knedlu i jedva nekako žmireći kao kod zubara preživim prvi rez.
Pih, kao putar…
I dok me žena brije i povlači za nos, kroz glavu mi lete i jezive scene od Bunuela i dijalog Alana Forda s Fritom i Frutom (jedno brijanje s izbrijavanjem) ali se polako otkravljujem.
I umjesto da govorim da me tišti nesposobna vlast ili smeće od nogometne lige, razgovor se ipak svodi da svjedočimo kako je još jedan zanat pred izumiranjem i da su ga nemilosrdno ubili internet i elektronika.
Gospođa Ana kaže da je u Zagrebu preostalo tek još par brijačnica, i da ona unatoč tome što 17 godina nije promijenila cijenu (30 kuna), teško nalazi nove mušterije.
Žalosno je da je umjesto čašice razgovora i jutarnje masaže s glatkom bradom, lakše sastrugati se plastičnim Bicom i u tišini prosurfati internetom…
Britvica klizi, više me nije strah posjekotine, gospođa Ana kaže da sad može spremiti lavor na što svi pucamo od smijeha, a moja mi se nova švalerska brada estetski smješi iz ogledala.
Gotov sam.

Uploaded with ImageShack.us

Nastavak i zaključak potražite u novom broju Globus Pada na svim kioscima (braćo hejteri, čita se Globus Ped).