Vinska Ribica No 1.

657

Vinska Ribica No 1.

Bila je devedeset i neka, Smileta nije bilo doma pa sam mu prek mame telefonom poručio da ponese dvije litre vina i bude u devet pred Krležom.
Išli smo prvi put u životu na neki snobovski tulum na Pantovčak pa sam imao tremu.
U devet je Smile bio na Trgu ali bez litara i sa – Žigom.
“Dobro, jesi li ti normalan, dvije litre na trojicu?”, rekoh mu s po litrom Stolnog Bijelog u svakom džepu.
“A tak mi je stara prenijela, u devet na trgu sa Žigom…”

Uglavnom, kad ti subota navečer tak počne, to onda završi da smo vidili striptiz, obrstili fridž i popili skoro sve – skoro jer nije bilo ništa za pit i još nam je ukralo jednu od dvije litre koje smo donijeli…
Pa se naš četvrti frend Veljo razočarat stuštio u špajzu i mrknuo neku bocu koja nije izgledala klasično vinska nego skupo vinska, pa smo zbrisali van, gurnuli u prvom parku granom pluto unutra i polusmrznuti popili ispred Concordije taj Chianti koji opće nije bio loš.

I sudba me kaznila jer sam imo prste u krađi, pa me još mjesec dana bolio nožni prst jer sam praznu bocu išao šutnut i pogodio.

Dvadesetak godina kasnije, ja sam ipak mrvu stariji i ozbiljniji, a Zagreb je postao divno mjesto za one koji su evoluirali s Golubice, Ribara (sori Pajo), Jure i ostalih otrova što su ih kombinati u litarske boce stavljali, a mi rokeri i pankeri trusili po parkovima i tulumima…
Zagreb je tako ovih dana bio domaćin jednoj velikoj priredbi koju eto ne propuštam zadnjih par godina, a zove se MEĐUNARODNI FESTIVAL VINA I KULINARSTVA i održava u zagrebačkoj Esplanadi.
I tako je vinski seljober, čovjek koji je donedavno mislio da je portugizac mlado pirenejsko crveno, Krauthaker neka vrsta kompjuterskog virusa, a maceracija fajrunt u javnoj kući – sada počeo uživati u vrhunskim mirisima i okusima.

Ali to nije sve!

Jednoć davno, dvije i pete ili šeste, kad sam prvi put slučajno otišao na jednu takvu vinsku manifestaciju, upoznao sam sitno cinično božanstvo što kao Gurwoman se predstavi, i otad na takve skupove idem samo u pratnji onih koji puno znaju.
Pa tako ovih godina pijuckam s kapnim legendama Barbom, Vodopijom, Vinopijom, Ivanhoeom, uzduž i poprijeko lijepe naše, od Karanca do Korčule, od Istre do Imotskog, pišem o tome za Dobru hranu Jutarnjeg lista, testiram bisere i fakat uživam.

A kako je sebičan onaj koji s bližnjima ne podijeli dobro (Riba Hedonistima, 3.14), tako sam odlučio svoje putešestvije podijeliti i s vama, pa vi savjetujte, kritizirajte, pozovite na tulum.
Život je prekratak da bi se svađali i pili loše stvari, kad već ima toliko dobrih, zar ne?

Sezona je tako počela oduševljenjem sjajnim ženskastoidnim Maximom iz Kutjeva.
Inače žene barim muškatom, Kabolom ili Geržinićem, ovisi na koji naletim u Vrutku, ali ovo je stvarno dostojna zamjena.
Slatko, slasno, pitko.
Za prije seksa.
A dalo bi ga se pit i kad sam u depri, ono dok repka gubi ili tuku Brusa Vilisa…

Onda mi je ko budali šamar sjeo i Krauthakerov rumenko Cabernet Sauvignon.

Kojeg nakon treće čaše uvijek zovem kabinet. Suhi aromatični zloćko, prokleto zove na nježniji steak.

Trapanov Syrah sam probao prilikom testiranja maslinovih ulja (nije bljak, nemate pojma) i dopao mi se jer je ko gazda – divalj, uraganast i pomalo lud. I baš zato sjajan.

A tada je na red došao prvi dan Esplanade i Ines u bijelom. Vino za anđele, od etikete do okusa, bijelo vino boje prošeka i mirisa domaćih kolača. Neponovljivo.
Nastavilo se žderanjem klobasa, sireva, Crnog ulja Dravskih nemani (od preprženih bućinih koštica, zakon!),

sve do najboljih inćuna u životu poslije čega su samo crnjaci imali smisla – dakle Saint Hill’s dingač.

To ću pit kad ću bit besramno bogat, čisto da uživam gledajuć na pučinu i mirisajuć more.

Drugi dan sam nakon Kozlovićevog Mladuha (kad vidite duha, napijte se Mladuha)

uhapsio Chefa Matu Jankovića i iskoristio ga za srž prve Vinske Ribice – na sajmu sa Chefom.
Uglavnom, sa Chefom sam proveo dan, bio je predivan. Em čovjek zna puno o vinima i još više o sljubljivanju, em je totalno pristojan i duhovit, daleko od mučkog đubreta kakvog je glumio u reality showu.
Ali smo se poklali. Ja mu reko da sam jučer jeo najbolje inćune u životu, on da nema šanse jer su najbolji inćuni oni iz iz Labina. Pa sam ga doveo do meni najboljih inćuna, a on prstom pokazao – pa to su labinski!
Pa smo si pojeli i popili koju.

Ostat ću mu vječno zahvalan na otkrivanju Zlatne Penine, ubojito osvježavajuće sve sa onim konfetama unutra, kao i pojam marke Bibich, kraj koje smo ostali sat vremena i testirali sve od Debita do Prošeka.

Mašala.

Mjesec je završio brutalnim Meneghettijevim Brutom, težak za utočit, lagan za popit, spor za pustit.

I još sam se prelijepo uždro rižotom od kozica u Maredu, mrzim priznat da ima i boljih od moga…

Toliko za sada, uživali vi meni, čitamo se uskoro!