I dok se velika većina smrtnika iz tjedna u tjedan budi skrolajući po mobitelu ili tračajući na kavici, Dina posljednjih godina neumorno traži dovoljno hladnu tekućicu da joj stimulira uvjete za maratone koji nisu nimalo prijateljski, niti ugodni za toplokrvna bića. More oko Splita zimi, Cetina u proljeće, stotine i tisuće isplivanih milja kako bi se suprotstavila strujama, valovima i temperaturama po kanalima između dva otoka u Mediteranu, Atlantiku, Pacifiku…
Dina pliva od četvrte, daljinski pliva od devete, jurnjavu za medaljama na Olimpijskim Igrama prepustila je u 21. godini Channel Swimmersima i pothvatu zvanom Oceans Seven. Uglavnom, ovdje pričamo o ženi koja je do sada napravila nešto ogromno, nešto što je pošlo za rukom tek nekolicini ljudi na Planetu. Vratimo se u tu 2017. godinu i poslušajmo Dinu i njenu plivačku priču o sedam kanala…
Mjesto radnje otok Catalina, 34 km udaljen od San Pedra u Kaliforniji, morskih pasa kao gavuna… Bio je to prvi kanal sa spiska, ali prije toga si već oplivala oko Manhattana (46 km!), a 2014. imala odlične rezultate u Južnoj Americi! Otkud ti uopće u daljinskoj priči i što se kuhalo od 2014.-2017.?
Krenula sam na otvoreno more s devet godina čisto iz znatiželje, do tada sam trenirala plivanje u bazenu. Tako sam u ljeto 2005. isplivala svoj prvi maraton od 2 km u Omišu i bila je to ljubav na prvi pogled. Nakon tog maratona polako sam plivala sve duže i duže utrke i onda sam se počela i natjecati u Fina Grand Prix svjetskom kupu. Tu sam se zadržala do 2016. nakon čega sam se odlučila okušati i u preplivavanjima. Činilo mi se, ako uspijem, da sam ulovila veeeeliku ribetinu.
Uz tebe su „Dalmatinski Kostelići”, majka Željana i otac Mladen, tko je uz njih uvijek u tvojoj ekipi?
Mama i tata su mi tu kao podrška od samog početka i uvijek su uz mene bez obzira koliko luda bila neka moja ideja. Osim njih, jedna osoba koja je dosta zaslužna što sam tu gdje jesam, je moj dugogodišnji trener Slaven Šitić. Uz njega sam takoreći plivački odrasla i on mi je dao odlične temelje za cijeli plivački život.
Kakvi su bili uvjeti na noćnom plivanju na „Catalini“, rezultat je bio nešto ispod deset sati?
Da, rezultat je bio nekih petnaestak minuta ispod 10 sati. To je bilo moje prvo noćno plivanje pa nisam ni bila sigurna što očekivati, a na kraju je bilo svega i svačega. Od morskog lava na samom početku, bioluminescentnih planktona do svitanja, jake struje i nagli pad temperature mora pred kraj i svega ostalog što ide uz takva preplivavanja. Osim toga su uvjeti bili idealni, relativna bonaca, ugodna temperatura mora u noćnim satima i jutarnje sunce.
Nakon toga si trebala za Trostruku Krunu unutar 90 dana preplivati i La Manche? Koliko su te ova dva plivanja istrošila i kako je bilo odraditi onaj užasan dio La Manchea kad nakon na papiru 34 km trebaš izaći izvan mora i još stajati 30 sekundi!?
Nisu preplivavanja bila toliko zbijena tako da je bilo dovoljno vremena za oporavak i za pripremu za iduće preplivavanje. A i tada sam još bila student pa sam imala više životne energije i vremena nego sada kada radim. Taj dio nije toliko problematičan koliko je depresivno kad do pola dođeš za 4-5 sati i misliš kako si super, a onda nikad izaći na obalu…
U jednom intervjuu nakon Trostruke Krune si izjavila: „Ima u svijetu puno plivačkih maratona, ali moja je odluka da ne podliježem zovu ekstremizma.” Srećom pa nisi poslušala samu sebe 😊 Otkad postoji „sekta“ Channel Swimmersa i koliko njih ima isplivane sve maratone, odnosno Oceanovih sedam?
Sekta postoji od skoro 150 godina, od kada je prvi put isplivan La Manche. Do sada je svih 7 isplivala 21 osoba iz cijeloga svijeta.
Na redu je 2018. bio Molokai kanal između otoka Molokai i Oahu u američkoj saveznoj državi Havaji. Manje od stotinu plivača koji su u povijesti uspjeli isplivati ovo čudo, 42 kilometra, meduze, morski psi… Na što je to ličilo nakon 13 sati plivanja? Je li tvoj rezultat i dalje drugi među ženama u povijesti?
To preplivavanje je bilo prava avantura od samog početka do kraja, kako za mene tako i za moje ljude na pratećem brodu. Poslije samo 45 minuta plivanja počeli su valovi od oko 3 metra koji su sa sobom donijeli morsku bolest i povraćanje. Bio je mrkli mrak usred Pacifika i nisam na trenutke znala što je gore, a što dole. Poslije pet sati plivanja upala sam u jato meduza koje su me ispekle po rukama i nogama.
Bol je u tim trenucima bila do suza, ali sam nekako uspjela nastaviti. Poslije toga je mučnina prestala, no još sam puno puta do kraja bila opečena, ali me nije bilo briga. Pred sam kraj, kada je već svanulo u daljini sam vidjela i manje morske pse, ali s obzirom što sam sve prošla do tog trenutka nije me ni najmanje uznemirilo. Mislim da je to za sada treći rezultat u povijesti među ženama.
Nastavila si s Japanom i spajanjem Honšua i Hokaida, kanal Tsugaru Straight nakon godine pauze. Osobno sam u posjetu tom dijelu svijeta bio malo zbunjen lokalnim stanovništvom i njegovom izoliranošću. Kakvi su te ljudi vodili po kanalima, daj nam ispričaj neku anegdotu…
Moje vrijeme u Japanu je bilo izrazito lijepo i upečatljivo iskustvo. Prvi dio puta smo proveli na samom sjeveru Honšua u jednom ribarskom selu. Bili smo smješteni u hotelu koji je jedina veća građevina u krugu od tko zna koliko kilometara. Komunikacija je bila dosta zanimljiva, rukama i nogama, Japanci nemaju pojma engleski. Imali su nekakav uređaj u koji bi oni nešto rekli na japanskom, a uređaj bi izbacio na engleskom, ali ni to nije bilo baš najsretnije rješenje. Ruke i noge su bili najbolji engleski za njih. Hahaha. Čak smo i na brodu imali prevoditelja da sve prođe najbolje moguće. I bilo je.
Koliko je hladno, a koliko „strujno“ bilo u Japanu, rezultat nešto preko sedam sati, udaljenost 30 kilometara…
Nije bilo izrazito hladno jer je to ljeto more u Japanu bilo najtoplije u zadnjih 50 godina. Mislim da je kada sam ja plivala bilo oko 23, a te je godine išlo i do 28! Što se samih struja tiče, one znaju biti dosta nezgodne, ali ja sam taj dan imala sreće pa su bile u moju korist. Inače je sam kanal u najužoj točki širok oko 19 kilometara, ali se baš zbog jakih struja pliva ruta od 30 kilometara.
Tada kreću problemi. Čekanje na dozvolu za Gibraltar i neuspješan pokušaj preplivavanja Sjevernog Kanala (Irska – Škotska). Kako ti je bilo u glavi, otkud si iznašla tu snagu da pregrmiš odvratne komentare Facebook i inih internet bijednika koji su jedva dočekali i odustajanje s plivanja Vis-Split?
Ružnih komentara će uvijek biti, i to je dio života. U tim trenucima sam se trudila te komentare uopće ne čitati i ne obazirati se na njih nego se usmjeriti na nove izazove.
Stoput sam ti rekao koliko ti se divim, ali iskreno sam mislio da će ti nakon Gibraltara trebati barem godina dana rekuperacije, kad ono… OK, prvo Gibraltar, i za tebe „pišljivih“ 15,5 kilometara 😊 Evo, sad nakon Tonija Briškule Pavičića Donkića i Marka Rafaja poznajem i treću osobu iz Hrvatske koja je spojila Španjolsku i Maroko, odnosno Europu i Afriku. I samo tebe koja si preplivala North Channel. Jesi istetovirala meduzu, opet je bilo svega, ledeno more od 14 stupnjeva… Gdje je uopće bilo najhladnije?
Tetovaže još nema, ali tko zna nakon sedmog… More je bilo između 14 i 15 stupnjeva što je zapravo dosta toplo za Sjeverni kanal. Naravno ni to nije bila ugodna temperatura, ali bila sam spremna na patnju tako da sam se dobro nosila s tim. Meduza je bilo u izobilju pa sam morala manevrirati između njih što isto nije najjednostavniji zadatak, pri čemu se gubi brzina.
Nadam se da te na poslu čuvaju i ne muče previše, imaš li savjet kako se oporaviti nakon toliko napora?
Nema neke velike tajne, dobar odmor, dobra hrana, što više sna i lagana fizička aktivnost.
Daj nam neke podatke o posljednjem od svih, Cookovom kanalu, temperature, grabežljivci, problemi…
Cookov prolaz nosi sa sobom 23 km plivanja u nemirnom, hladnom moru, ponekad posjećenom morskim psima. Jake struje mogu učiniti da plivate u rasponu od 6 do 16 sati i dvostruko kilometara. Najnezgodnije od svega je što vjetar često onemogući plivačima da uopće startaju. Nadam se i molim da mi se to ne dogodi.
Za krunu karijere treba novaca, puno novaca, kako ti možemo pomoći da se još jednom upišeš u povijest?
Kao i za puno toga u životu i za ovo je potreban novac. Financijska sredstva mi trebaju za pokrivanje troška putovanja i same organizacije preplivavanja. Svatko tko je voljan i u mogućnosti je, može me podržati doniranjem preko crowdfunding kampanje koju sam organizirala. Meni je doslovno svaka kuna bogatstvo.
Hvala na svemu, a pogotovo što si Sjeverni Kanal posvetila među ostalima i mom Roku. Stvarno si čudo i veličina zajedno s paketom ovih divnih luđaka koji čuče u čamcu i šize i više od tebe. Puno vas volim i hvala što postojite.
E, da samo na brodu 😊… Hvala tebi što si bio strpljiv i što me nisi pilao kad ovo napisat.
Uvijek, rasturi to!
Dini možete pomoći na putu do 7/7 klikom na ovaj link, ili uplatom na klub s naznakom “Donacija za Dinu Levačić”
IBAN: HR45 23400091510923508
SWIFT: PBZGHR2X
