Bugarska: Gastro hedonistički vikend uz posjet najboljoj bugarskoj craft pivovari!

Treći posjet Bugarskoj u mom životu, ujedno je bio i najduži, obišli smo Sofiju, Plovdiv i Pazardžik i općenito, sjajno se proveli!

by Ribafish
0 komentar

Kako je nedavno barba Ryan Air došao i u Zagreb, zahvaljujući Jeleni i Tomu smo shvatili da je povratna karta do Sofije pišljivih 20 eura! Rekoh, s tim parama nemrem do Ivanića, a kamoli do Bleda, pa ajmo riskirati i u ova suluda vremena barem negdje otputovati.

Odlučili smo ne nositi dodatnu prtljagu nego vrijeme od srijede popodne do subote ujutro provesti u onome što stane u ruksak.

Obavili smo tko zna koje guranje štapića u nos i to s prijevodom na engleski platili 600 kuna svaki. Prijevod je glasio – negative test, dakle, netko se fino bogati na nama, a ljudi koji će sad reći, pa kaj nisi rekao doktoru da ti da uputnicu na crno, ne znaju da ja ništa ne radim na crno i da nikad neću biti prava Rvatina kao oni. Ali ste super cool.

Na Tuđmanu mir i tišina, malo pivo 30 kuna, pristojni i kulturni djelatnici, ali stalno neka knedla jer nisam letio skoro tri godine, a jako volim i letjeti i putovati i ne volim kad mi netko to priječi na bilo koji način. Ulazimo u Lauda Air s jako zbigecanom stjuardesom koja je cijelo vrijeme pričala s Antom Rukavinom koji je sjedio sjedalo ispred nas. I dalje je zgodan.

Tomo inzistira na Heinekenima, a tko sam ja da odbijem, i tako uz dosadno pivo polijećemo nakon preduge pauze i baš mi je nekako fino pri srcu.

Na aerodromu u Sofiji par kontrola, ali uopće ne provjeravaju PCR test, mali problemi s dosta rezigniranim i nevoljkim ljudima na rent-a-caru i uskoro Citroenčićem za 120 kuna po danu dolazimo do stančića za 300 kn po danu u samom centru Sofije. Krećemo u potragu za najboljom janjetinom i stižemo u još centralniji centar u mjesto koje je najbolje ocijenjeno na većini aplikacija, Hadžidraganovite Izbi.

Tradicionalno, sve u tepisima, seoskim artefaktima i baš ono kako zamišljaš Balkan u 19. stoljeću. Jako ugodno, starinski, vremeplovno…

Konobar nas je mrzio od prvog trenutka i dobrano pokvario ručak. Prvo je nas četvero u polupraznom lokalu ugurao za stol za dvoje, a onda uopće nije sudjelovao dok smo naručivali nego samo kolutao očima, ono, isuse, zašto i danas ljudi dolaze jesti u moj restoran? Sve je kulminiralo kad je donio predjela, salate, kruh i glavna jela odjednom i sve to stavio jedno preko drugoga na stol, pa se vi stoko snađite.

Uglavnom, sramota totalna, srećom pa je klopa bila korektna, ali ne i epohalna. Kriva narudžba, promašio je dva od četiri jela, poluhladna janjetina na svim tanjurima… ali i onaj dobar stari miris i okus čubrice, bugarskog začina koji ili obožavaš, ili ti smeta.

Srećom po mene, volim se privikavati zemljama gdje idem, pa mi je ovo bilo super, ali nije svima – naime, bugari čubricu stavljaju svugdje, od čorbice, preko svakog glavnog jela, valjda i na griz…

Uglavnom, 800 kuna za nas četvero uz litru finog točenog bijelog vina, ocjena 2/5 zbog konobarevog terora. Niđe osmijeha, niđe ljubavi, kulture, ičega za pamćenje…

Nakon nesigurne šetnje sofijskom kaldrmom, ovo je valjda najraskopaniji i najpotrganiji pločnik uz Tiranu i Tbilisi, dolazimo na gemišt prije spavanja u Mehanu Mamin Kolyo, dosta nedorečen i preskup restoran preko puta stana i naručujemo kebabče i pomfrit za Kasandru, ali i tu ima čubrice pa ja moram sve sam satrat.

Pritom nisam baš štedio na ljutoj tucanoj paprici i čubrici (Satureja hortensis), koja je okusom onako, na pola puta između Slavonije i Orijenta, totalno zanimljivo, jer uz samu biljku u začin koji je u posudici na svakom stolu dodaju još i papar, sol, a ovdje i korijandar i kumin… Čudo!

Susrećemo se s problemom plaćanja parkinga jer Sofija ima plavu i zelenu zonu, a nema parking automate, nego morate loviti naplačivače kazni koji vam prodaju – strugalice. Strugalica vrijedi sat vremena, i struže se tri minute, ne smijete biti sastrugani više od dva sata na jednome mjestu, a mobitelom možete platiti samo s bugarskog broja.

Nastrugao sam se kao kad smo imali GPS u JNA, ali smo zbog kašnjenja od sedam minuta svejedno popušili žutu čeličnu lisicu, čekali sat vremena i platili 30 eura. Savjet, kupite bugarsku karticu, ovo se ne isplati… Što se tiče fast foodova, unatoč brojnim preporukama, pita s gljivama i janjetinom u HleBaru – nije bila dobra. A tak je seksi na fotki ispod…

Centar Sofije je predivna šetnica s brdom svakojakih butika, lokala, pivnica i ogromnim crkvama, idealnim za slikanje, pogotovo ako vam se kao nama potrefi prekrasan sunčan dan. Mjenjačnica ima dovoljno, a kartice Zagrebačke banke prolaze 3/10 puta. Dakle, možda je bolje ponijeti cash jer bismo imali dosta neugodnosti da uvijek jedan od nas nije imao novčanice ili neku drugu karticu.

Popeli smo se na Vitošu, Sofijinu Medvednicu, brzo odustali od planinarenja po snijegu i ledu i posjetili najbolji restoran metropole u ovih par dana – Vodenitzatu. Nešto simpatičniji konobari, raspoloženiji za sugestije, ali opet s nekakvim grčem, škembe čorba, gulaši i opet sajam čubrice. Divota. Hrana sasvim korektna, ali i dalje ne i epohalna, 750 kuna, ocjena 4/5. Sve starinski, kamin, nikako ovo stoljeće, pomislili smo da je svim restoranima u Sofiji zabranjeno renoviranje dok nismo došli u Plovdiv.

A to vam najtoplije preporučujem, jer sivilo i užurbanost Sofije, koja je čišća od Zagreba, koliko nas je unazadilo ono banditovsko smeće to je strašno, nekako trenutno nestalo kad smo zakoračili u centar Plovdiva. Jes da su porušili pola rimskog grada kako bi tu napravili ceste, ali i ovo malo što su sačuvali je predivno.

Ogroman park, male uličice pune šarenih lokalčića, totalni užitak. Baš všeč, što bi rekli Slovenci. Ubismo se klopom u Bistrou Pavaž, mesne ćufte Mimi Ivanova i konfitirani pačji batak s rižotom od gljiva s dvije butelje za 650 kuna, 5/5. I puno, puno šetnje, klizališta, nekako sretniji i boljevoljni ljudi…

Bugari su inače uglavnom kompleksiraniji i od samih Hrvata i imaju ogromne automobile, dok je značajan broj Bugarki izoperiran i jako puno žena koje smo susreli ima isti oblik napućenih usana i istetovirane obrve. Najsimpatičnije djevojke smo sreli u dva craft puba u Sofiji, Vitaminu B i Crafteru, ali su im piva gotovo 20% skuplja nego u Zagrebu.

I najčešće isto toliko lošija. Dakle, držati se crnih vina, osim ako se ne zaputite u Pazardžik, grad od stotinjak tisuća stanovnika na pola puta između Sofije i Plovdiva gdje caruje Rhombus pivovara, pivnica, restoran i hotel u vlasništvu Temelka Pampova.

Čovjek je inače homebrewer koji je godinama dolazio na natjecanja u Hrvatsku i gdje smo se i upoznali, a u međuvremenu je uz svoj standardni posao uspio otvoriti i ovaj mali hangar užitka s najvećim smokerom u Bugarskoj, a bogami i najboljim craftom.

Počeli smo s rakijom dobrodošlice, rekoh kume, nemoj puno točit, vozimo nazad večeras, našto me Temelko pogledao dosta tužno i donio četiri ženske rakije. Ženska rakija znači 0,5 deci, što znači da Bugari piju muški – deci rakije. Deci. Rakije. Majko mila… Doduše, nešto je blaža i mekša od naše slavonske šljive, al da žeže, žeže…

I onda je krenulo guštanje, testeir njegovih šest craftova u ponudi (Aloha IPA – fantastika!), specijal, obilazak pivovare, domaće kobasice (s čubricom) i jedina bezčubrična hrana na ekskurziji – Temelkov domaći jeger! Pa nova piva, pa rebrica, krvavice i kobase iz smokera… Kakva gozba za cca 150 kn po glavi, stvarno sjajno. Zapamtite Rhombus, sat vremena vožnje od Sofije i Plovdiva, najbolje vam je odmah rezervirati sobu!

Zadnji dan smo iskoristili za još šetnje Sofijom, struganja parking kartica, hrane i pića i posjetu Ženskoj pijaci. Dosta neugledno za glavni plac u gradu, ali definitivno živopisno. Izvrstan burek i kiflice (ne kupovati na benzinskoj, Riba, ne kupovati na benzinskoj, zapamti), shopping glinenog posuđa, poriluk od metar i pol, babuške na Britney Spears, cjenkanje, milijun ljudi…

Bugarska je ušla u EU prije nas da bi Ameri mogli bliže postaviti rakete, jer im standard stvarno nije visok, a o infrastrukturi da ne govorimo. I rijetko tko priča engleski, ali se lako sporazumjeti na slavenskom. Svejedno, tu i tamo smo stvarno sreli divne ljude, a kad shvatite da su naši konobari prema bugarskima kao Bertollucci prema Sedlaru, možda ćete se i veseliti odlasku na kvalitetna mjesta. Sve u svemu, prekrasan izlet, lijepo je ponovo putovati…

I ovo bi vam se moglo svidjeti

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.