OK, Šare je prezime, a BOTA je zapravo luk na stropu, koji postoji i u prvom njihovom restoranu smještenom u starom skladištu soli u Malom Stonu – sad kužim onaj stih od mog pokojnog rođe Olivera, u po bota kada pasa…
No, Božo i Tanja su muž i žena koji su osnovali prvi u nizu ugostiteljskih objekata širom domovine, a štos je da «BoTa» označava i prva dva slova njihovih imena Bo i Ta… Ha!
Sad kad smo riješili ovu nepoznanicu, možemo se u miru opustiti i malo više reći o ovoj vrijednoj i uspješnoj obitelji čije šestoro djece nastavlja biznis držeći i opskrbljujući restorane na Šipanu, u Dubrovniku, Malom Stonu, Splitu i Zagrebu u Zvonimirovoj 124, malo prije Ekonomije i stadiona.
Sve je počelo u Malom Stonu gdje su otvorili svoj prvi restoran s današnjih tristotinjak sjedećih mjesta, a onda su osvajani drugi dijelovi Hrvatske sve dok se jedan od sinova, Pero, nije dignuo i korak iznad te otvorio prvi sushi bar, a potom i postao profesionalni ribar.
Danas zagrebački Bota Šare garantirano ima vrhunsku ribu i školjke iz Jadrana, u što sam se uvjerio na svoje oči i nepce neki dan, kad me je stari frend iz ne toliko prijateljske Prigradice, naš poznati pjevač Max Hozić (javite ako ne znate kako biste razveselili svadbu), odveo tamo na neslužbeni gablec. Restoran ima malu terasu i moderno uređen interijer, bez pretjerivanja, ugodan i prozračan. Susretljivi konobari, ne preglasna muzika, puno svjetla, ljudi kao da je praznik, a ne radni dan u podne…
Naravno da nije bilo ni g od gableca, nego sam debelo prekršio i osujetio dijetu, ali vrijedilo je svakog dekagrama, a vjerujte, bilo ih je mnogo… Za početak, kamenice.
Ovo neugledno morsko biće, za koje ne znam kako je čovjeku ikad palo na pamet da bi moglo biti jestivo (kao ni zašto je pomuzao kravu i popio mlijeko, a da ni ne spominjem krvavice ili fileke), jedno je od onih zbog kojih Ribafish glavom i podbratkom preskače redove, gura se i gramzivo trpa u usta zatvarajući oči te trenutno pada u afan jer pred sobom vidi more. Kao kad čuješ glas ranog Miše Kovača…
E pa uz Cheese Bar pored Trga, ove danas su mi bile nekako najbliže osjećaju samog Jadrana, onako sirove, jodne, žilave i putene. Bila bi to još jedna klasična priča, da ovdje kamenice ne dolaze još i u tempuri i ono najbitnije – na grillu. To samo po sebi ne bi bila neka vijest, da kamenice s grila u zagrebačkom restoranu Bota Šare nisu najbolje kamenice koje sam probao u životu so far.
Iako se kunu da je u školjci bilo samo njeno meso i kap maslinovog ulja, meni je kroz mozak prošlo da su unutra stavili malo toća od odojka. Spajanje mora i kontinenta, ono, otvorila mi se pajcekoškoljkasta čakra i punu minutu nisam mogao doći do riječi. OK, vjerojatno sam zabrijao, ali dugo nisam osjetio takvu senzaciju u ustima. Bit će da je do dijete, sorry dijeto…
Bota Šare
Tada je na red došao sushi, od tune koju s dozvolom (jedna od 12 u Hrvatskoj) vadi već spomenuti Pero, koji nam je ovog ljeta u Bowi na Šipanu spremio epohalnu pohanu hobu s pogledom od milijun zlatnih škuda. Sushi izvrstan (isto kao i mrvu neslan, ali epohalan tatarac), ali samo kao uvertira u sabljarku, škampe i tunin vrat, savršen za glodanje i grickanje. Iako su me malo čudno gledali kad sam ga se dočepao s obje šape…
A prilog – raštika… Ono nešto gorko, zeleno i rezervno na meniju čime me baba hranila kad ne bi stigla penzija, ono što svaki vrtal na Korčuli, a očigledno i na Pelješcu jednostavno mora imati – sad je totalni hit u Zagrebu. Još i da matovilac postane popularan, tako i da tatina strana bude zadovoljena…
Ukratko, potpuni hit, raštika kuhana s krumpirom i utopljena u moru divnog maslinjaka, nema boljeg priloga! Pala je ideja i za prvu zagrebačku Raštikijadu, pa samo čekam poziv!
Za kraj, meni potpuno besmislena dubrovačka torta s narančama, divna stvarčica, bademasta, meka i podatna, ali više nije bilo mjesta. Samo smo se gledali, ona je onako sočno namignula, ali drugi put počinjem s njom!
Sjajan dan u Zvonimirovoj 124, i dok se negdje drugdje toliko ne oduševim, najbolji mediteranski restoran u Zagrebu. Ako vam treba rame za plakanje, ili želite nekakav savjet, vodite me tu, ajd pivili, odnosno vinili, jer je vino kuće sjajna istarska malvazija – da, i ja sam odmah pomislio na pošip ili grk, ali vjerujte, stvarno je izvrsna!
En Primeur 2020.: Na kušanju najpoznatije sorte Istre oboren novi rekord!
