Oksimoronska, ali ništa manje predivna lokacija Stari grad u Novigradu na Dobri Bernarda Frankopana, jedno je od onih mjesta na koje se trebate maknuti kad dođete do neke točke pucanja.
Svega 66 minuta vožnje od centra Zagreba, prvo skretanje nakon Karlovca pa lijevo pa opet lijevo i eto vas na velebnom kamenom mostu na Dobroj. Odnosno Dobri. Koliko gramatike u ovoliko malo uvoda…
Prelijepa nabujala i čista zelena rijeka, masivan kamen od kojeg je sagrađen most, brdo zelenila i jedan stari, zloslutni dvorac na uzvisini iznad livada i nogometnog igrališta. Lokalni klub se po viđenom zove NK Krtica, a naš Žućo Dživonjski se svojski potrudio da optrči pola Županije. U dvorac se može i ući, a pogled vas trenutno vraća u normalu, baš kao i čist svjež zrak. No, kako kao ni od ljubavi, ni od zraka nismo siti, treba dobro jest’ i piti, i krećemo kojih kilometar i pol prema Hotelu Amarilis i pripadajućem mu restoranu Dobra.
Iako izvana ne djeluje toliko veliko, riječ je o zdanju sagrađenom 2012. godine s dvadeset soba i preko 300 sjedećih mjesta u više dvorana i na terasi restorana. Unutra minimalizam, s terase pogled na dvorac, do rijeke nekih dvjestotinjak metara, a za dobrodošlicu – domaća šljivovica. Žeže.
Za početak, osobno nas je došla pozdraviti dvostruka pobjednica Štrudlijade u Jaškovu, Kristina Novosel svima poznatija kao Kika, koja je ovdje u svojstvu glavnog chefa. Pa smo tako predjelo, domaću mesno sirnu platu, započeli i s njenim čvarkušama.
Prhke izvana, tople, taman masne i pune čvaraka iznutra, gotovo su nam upropastile sve što je došlo nakon njih jer su doista sjajne. Nažicali smo i recept, ali o tome više drugi put. Plata korektna, kobase, špek, izvrstan svježi i tek korektan tvrdi sir.
Uslijedila je izvanredna bistra govedska juha s prutićima mesa, poput malih stećaka. Jako fino. Virimo po jelovniku i pogled nam pada na lokalnu Dugorešku žuljicu (hladetinu) i kiselu juhu s jajima, ali oboje smo ostavili za sljedeću prigodu jer na stol dolazi glavno jelo, pola porcije odojka i pola porcije janjeta s pečenim krumpirom.
Treba naglasiti da Kika garantira da meso i povrće dolaze iz lokalnih OPG-ova, a hvali se i kako imaju najmoderniju kuhinju u Županiji i šire!
Gricka se mladi luk i polako uz korektan sauvignon uživa u vrlo kvalitetnom pečenju, odnosno pečenki, s ražnja iz backstagea restorana. Kad nije sezona, treba se nazvati dan ranije ako želite biti sigurni da će se nešto prepustiti rotaciji, ali zato svakoga dana ovdje imate gablece po mizernih 25 kuna (i navodno obilatim porcijama). Srijeda je dan za moje špek fileke koje ovdje rade na kiselo, tako da se uskoro vidimo. Jelovnik je inače dosta širok i obilat, a vinska karta je malena i drži se Županije i Hrvatske.
Na kraju, iako je Amarilis najpoznatiji po svojim palačinkama, Kristina donosi svoje štrudle. Puno tijesta, puno slatke file, totalna razlika od vlažnih povitica iz Vivodine gdje smo ih jeli prošli mjesec. Izvrsno, kao i u drugoj verziji sa sirom i šumskim voćem. „Pratimo sezonu i štrudle radimo s čim god poželite!“ dovršila je Kika i otišla natrag u kuhinju jer je odjednom ušla hrpetina ljudi. Ovdje se nikad ne odmara, jasno nam je i zašto…
Odlazimo, pozdravljamo se, šećemo uz rijeku, vjetrić piri, pas trčkara, sve je smirujuće i ugodno. Na pola puta između Zagreba i Rijeke našli smo stvarno savršeno mjesto za odmor i finu klopu, lov, ribolov, rafting, ribičiju i kupanje, zbog kojeg vam dođe da do mora krenete Karolinom, a ne autoputom koji vam je na pet minuta vožnje. Amarilis se ne pravi da je nešto pretenciozno, nego stvarno iskreno stoji iza onoga što nudi, a najviše veseli trud i ljubav koje ovdje vidite na svakom koraku.
Najtoplija preporuka, ispričavamo se krtičnjacima koje je Dživo prerovao, bilježimo se za fileke na kiselo i uvijek dolazimo na sjajne deserte.
