Uvijek nasmijan, veseo, pun priča i znanja i uglavnom s čašom u ruci, sve vam je to Željko Garmaz, čovjek koji ide okolo i pijucka vina slušajući priče ljudi koji su ih stvorili. Najbolji posao na svijetu, složit ćete se, ali, kao i s mojim, lako je biti kritičar tri dana u mjesecu, no kada od toga treba složiti život i snositi posljedice kao i kvalitetno sjediti na lovorikama – onda je tu Željko pravi as.
Ulovio sam ga na prekrasnom imanju Siber na rubu Erduta i postavio par pitanja. I slikao mu se s onom divnom suprugom Majom, ali to nije za priču… 🙂
Garmaže, stari Gmaže, daj nam neki svoj kratak CV do početka Vinskih priča.
Mogao bih reći, primjerice, da me vino vratilo u rodni grad nakon 25 godina svjesnog ignoriranja, gotovo i prešućivanja te biografske crtice. Jer, da nije bilo Radovana Vukoje, velikog vizionara i kozmopolita, pa i još većeg vinara, sumnjam da bi mene Trebinje ikada više vidjelo. No, o tome sam sve vrlo detaljno napisao u priči o Radovanu Vukoji, čovjeku koji, barem kad sam ja u pitanju, briše granice i vraća vjeru u ljude.
Dakle, zašto spominjem Radovana Vukoju i Trebinje? Jednostavno, pišući o vinarima ja pišem i o sebi pa vrlo često u svim tim pričama spominjem neke svoje CV detalje koje nisam ni izbliza potrošio u ovih napisanih nekoliko stotina vinskih priča iz Hrvatske i cijele regije od Slovenije do Makedonije.
Ono što bi bilo zanimljivo naglasiti svakako je moja odluka da u 50. godini života napustim novinarstvo, posao u koji sam bio zaljubljen 27 godina, otvorim privatni obrt za izdavanje knjiga i – nastavim pisati. Ali, ono što volim i što me čini sretnim, kao i na počecima novinarske karijere krajem 1980-ih godina, kad sam idealizirao tu profesiju i u potpunosti joj se bio predao skoro tri desetljeća. Zaključno, jedan je život i nitko vam ga neće obogatiti sadržajima bolje nego što ćete vi sami uraditi. U tom smislu sam privilegiran što, evo, uspijevam i u 53. godini života biti i dalje onako mladalački znatiželjan kao što je to bilo dok sam drhturio spremajući se prenijeti na papir na starim UNIS-ovim strojevima za pisanje svoje prve novinarske zadatke.
Kako si počeo pratiti vinsku scenu?
Premda sam ti maloprije sugerirao kako svatko treba sam uzeti stvari u svoje ruke, moja vinska priča je zapravo nastala slučajno. Samo što sam ja taj slučaj prepoznao kao „znak“ poslan odozgo i kojeg trebam nastaviti slijediti, ha, ha, ha.
Dakle, bilo je to prije točno deset godina, bilo je to u Iloku i bio je to novinarski zadatak u kojem sam trebao istražiti razloge zašto jedna velika vinska kuća nije platila grožđe vinogradarima i tako ih dovela do ruba egzistencije. Prijatelj iz Iloka me tako, nakon napornog dana, doveo u jedan mali podrum i odlučio otkriti mi svog vinskog favorita, sada nažalost pokojnog Juliusa Stipetića, i pokazati mi kakvih skrivenih dragulja, nepoznatih široj javnosti, krije taj predivni Ilok.
Kad sam prošao masivna i ogromna dvorišna vrata i vidio dvorište, za koje sam kasnije saznao da je zaštićeno kao kulturno dobro, pa onda i, prvi put u životu, liznuo par kapi Juliusova polusuhog rajnskog rizlinga, preda mnom se otvorio novi svijet. Pritom, kad sam se po povratku kući uvjerio da o Juliusu i tom veličanstvenom vinskom podrumu na internetskim tražilicama ne možete ništa pronaći, shvatio sam mi se dogodio taj božanski klik i znao sam da će, kako ti kažeš, „hodanje okolo po vinskim podrumima, pijuckanje njihovih vina i stavljanje tih priča na papir“ postati moja misija.
Jednostavno, ne smije se dogoditi da bogatstvo koje kriju vinski podrumi postanu i ostanu privilegij samo rijetkima koji su po prijateljskoj liniji saznali za ta mjesta. Vinski podrumi su naše najveće bogatstvo i omogućimo javnu i svima dostupnu priču o tom blagu.
Što je sve napisano iza tebe, još malo pa nećeš moći nositi sve te knjižurine!
Mislim da je jednom Slaven Letica prije dvadeset godina rekao da je napisao više knjiga nego što će mnogi za života pročitati. Mislim da sam mu se približio, ha, ha, ha.
Kao autor, kojemu su sve knjige nastale kao samizdat, potpisao sam Vinske priče 2013. godine. Ta knjiga, u kojoj je na kilogram i pol njezine težine uneseno 145 životnih priča vinara iz cijele regije, bila je svojevrsni nukleus iz kojeg sam kasnije počeo „širiti priču“ na uža područja pa su tako, u obimnijem i bitno brojčanom proširenom izdanju ukoričene Vinske priče Dalmacije, Vinske priče Slavonije i Hrvatskog Podunavlja, Vinske priče Istre i Kvarnera i, vrlo svježe, Vinske priče Bosne i Hercegovine.
Paralelno se vodila i druga ljubav, sa suprugom Majom sam pokrenuo i aktivno vodio humanitarnu udrugu Srce za Afriku – koju u posljednje vrijeme, ruku na srce, uglavnom Maja vodi, a 2011. godine smo zajedno potpisali knjigu Naš čo’ek u Africi koja je u puno segmenata usmjerila naše živote. Afrika, odnosno Ruanda, odnosno maleno selo Kivumu u kojem djeluje misionar fra Ivica Perić, postala je naša misija i upravo tom knjigom smo pogurali lavinu dobrote koja je u taj daleki i skriveni afrički kutak dogurala ogromna sredstva dostatna za izgradnju srednje tehničke škole koja je kasnijim akcijama postala i najopremljenija škola u Ruandi. Uslijedila je i knjiga mojih afričkih putopisa, U Africi nije sve crno, kao i Fra Vjeko Ćurić – Svetac našeg doba, a i te knjige su služile kao svojevrsni trigger, okidač, za koji smo se uvjerili da u Hrvatskoj na djelu u većini još uvijek vlada – dobrota, a ne, kako sam mislio čitajući internetske portale, mržnja, pljuvanje i zločestoća.
Koliko sam nabrojao – osam knjiga. A završio sam još jednu, koja će vrlo skoro biti otisnuta na papir, veliku životnu priču Ivana Enjingija, koji upravo ove godine slavi svoj 80. rođendan… Uf, devet knjiga…
Kad ti je bilo najteže napisati priču?
Onda kad te nečija priča jako dirne. U tom slučaju vinarova životna priča postaje i tvoja vinska priča. Primjerice, posljednji takav slučaj bilo je pisanje priče o Miki Zubčević Anđelić iz Trebinja, za koju volim reći da je jedna od najljepših ljubavnih priča na koje sam uopće naišao. Sve što je Mika prošla zaljubljujući se u kasnijeg supruga Bojana, učeći se vinarstvu, trpeći krive poglede i komentare zbog, zaboga, „ženskog ulaska u vinski podrum“ u tradicionalnoj i konzervativnoj sredini, zajedničkih planinarenja i, nažalost, Bojanova preranog napuštanja ovoga svijeta, u meni je izazvalo lavinu emocija koje su u trenucima pisanja priče prizivale u pomoć stihove velikih kantautora Tomaža Pengova i Miladina Šobića. Ne možete u takvim situacijama biti hladan kroničar faktografije nečijeg života…
Ima li dana kad se i ti prepustiš užicima pa moraš zvati sutradan vinare radi detalja?
Ima dana kad ti naknadno preslušavanje tonskog zapisa razgovora kojeg si vodio s vinarom traži naknadno potpitanje o nečemu ili, pak, pojašnjenje nekog terminološkog pojma kojeg nisi dobro shvatio. Ali, da si se opustio, prepustio maliganima i užicima, a ne, ne, ne. Nekad se neki vinari i uvrijede što pred njima ne popijem čak ni čašu vina, ali trudim se razdijeliti uživanje i posao, premda su meni i posjet vinaru i razgovor s njim uživanje. I velika čast!
Jesi li to obrstio cijelu RH da si prešao na BiH?
Ni govora, još nisam ukoričio „Bregovitu Hrvatsku“, čekam samo da se malo smiri ova koronarna histerija pa da nastavim „brstiti“ i taj sjeverozapadni dio Lijepe naše.
S druge strane, nevjerojatno je kako napreduje vinska scena po cijeloj zemlji i već sad se „ukazuje potreba“ za povratkom u neke krajeve u kojima se u potpunosti promijenila krvna slika i u kojima su počeli dominirati neki mladi igrači koji, opet, svojim pristupom sve okreću za 180 stupnjeva i odašilju nove signale.
Što sve ima u novoj knjizi?
Nakon raspada Hepoka, koji je prije rata bio gigant i u širim okvirima i koji je u svom vlasništvu imao nevjerojatnih 6.000 hektara zemlje pod vinogradima, zapuhali su neki novi vjetrovi i u vinsku priču su ušli mnogi koji prije 30 godina nisu ni sanjali da će jednog dana postati prepoznatljivi kao vinari. U Vinskim pričama Bosne i Hercegovine upravo se bavim životnim pričama 36 vinskih vitezova koji su u pozicioniranje sebe kao vinara i Bosne Hercegovine kao vinske destinacije ušli iz nekih potpuno drugih svjetova. Primjerice, ima tu proslavljenih sportaša, poput Olivera Mandarića, uglednih odvjetnika, poput Zdenka Milasa, bogobojaznih svećenika, poput igumana Save iz manastira Tvrdoš, sveučilišnih profesora, poput Željka Jungića, pa i visoko pozicioniranih menadžera u velikim pivovarama koji su hmelj zamijenili nektarom od grožđa.
Ima tu i vinara kojima je proizvodnja vina postala način borbe protiv dokolice, ali i uspješnih poslovnjaka kojima je vino jako zamirisalo kao prilika za novčani probitak. Sve te moje bosanskohercegovačke vinske priče su svojevrsni proces koji je započeo 2010. godine, a tada, u prvih nekoliko godina dolazaka u Bosnu i Hercegovinu situacija je bila puno skromnija nego danas. Tada je sve u vezi s vinom bilo isključivi privilegij Hercegovine, i to uglavnom zapadne Hercegovine s nekoliko iznimki oko Trebinja. U međuvremenu se vino počelo proizvoditi i u Sarajevu, Banjoj Luci, Naseobini Lišnji pored Prnjavora, Čelincu, Brčkom, a priča Vinarije Povratak iz Žepča nešto je najspektakularnije što sam doživio u široj regiji.
Za Vinka Zovka iz Žepča, koji je svoje bogatstvo odlučio uložiti u zadržavanje ljudi da ne napuste rodni kraj, volim reći da ga treba nagraditi svim mogućim državnim priznanjima, jer to što je on napravio u nekoliko godina podižući vinograde na nekoliko stotina hektara na području gdje vinograda nikada nije ni bilo, a kamoli da se tamo vino ikada proizvodilo, ravno je čudu. Kad je Vinko, na sveopće zgražanje većine njegovih sumještana, konačno dočekao svoju prvu berbu, a bilo je to prije nekoliko godina, ponosno je grožđem napunio prikolicu na koju je stavio transparent – „Evo vidite da more“, i tako se satima vozio po Žepču i okolnim selima. Danas nekoliko desetaka ljudi zahvaljujući njegovoj viziji i poštenom plaćanju za posao koji rade, žive od grožđa u Žepču!
Kome bi preporučio da je pročita?
Svima koje zanima vino, dobra priča, upoznavanje nečeg novog ili, jednostavno, žele imati knjigu na svojim policama jer je krasi fantastična ilustracija Vedrana Klemensa, Sarajlije sa zagrebačkom adresom, fotografije sjajnog Irfana Redžovića ili predgovor Željka Ivankovića, velikog Varešaka sa sarajevskom adresom.
Gdje se može kupiti, šalješ li na kućne adrese?
Vinske priče Bosne i Hercegovine zasad sam spreman poslati na kućnu adresu svima koji za to pokažu zanimanje i prethodno mi se jave na moj email: zeljko.garmaz@gmail.com. Zbog toga volim reći da sam sve svoje čitatelje gotovo pa i osobno upoznao. Inače, moje prethodne Vinske priče u Zagrebu se mogu nabaviti u knjižari Menarta u Avenue Mallu te u Vrutku i Mivinim vinotekama.
Kako napreduje dijeta, svaka ti čast?
Nije to dijeta u klasičnom smislu te riječi, štoviše vrlo sam nesusretljiv prema unaprijed izračunatim i striktno predviđenim receptima kojima moram robovati. U mom slučaju za manje od 10 mjeseci uspio sam smršavjeti s odvratno raspršenih 120 kilograma po cijelom tijelu, poglavito po glavi i trbuhu, na respektabilnih i „manekenskih“ 102 kilograma.
Uglavnom, nema više gaziranih sokova, kruh je postao skoro pa misaona imenica, kasni večernji obilasci hladnjaka ne postoje, a ono što jedem, a jedem sve – nije više prežderavanje.
Samo tako dalje legendo, veselimo se novim putešestvijama!
