Što je to u ljudskom biću što ga natjera da satima sjedi pored nepoznatog lika koji zna crtati, i pritom trpi velike bolove, nikada mi neće biti jasno. Pa zato imam samo tri tetovaže. Moji najbolji prijatelji su realisti i nije im nikad palo na pamet raditi takvo nešto, dok među poznanicima imam i jednih i drugih i svi imaju svoje mišljenje o tome: tko voli, nek’ izvoli.
Prvu sam tetovažu sfušao jer sam bio zaljubljen i kasnije ju prekrio, drugu stavio kad sam postao prvak u plivanju, treću kad sam dobio Roka, a zadnju kad sam shvatio da ću se za sve u ovom životu morati izboriti sam. Svaka tetovaža nosi svoju priču, od najjeftinije iz kataloga, preko izgubljene oklade, najdražeg citata, ili nečega o čemu ste cijeloga života sanjali. Ili pak jednostavno shvatite da je došlo vrijeme da se tetovirate pa pomoć potražite kod kršnog istetoviranog lika za kojeg su vam svi rekli da je najskuplji i najbolji. I krenete s jednom idejom da bi vas taj isti lik razuvjerio i nacrtao vam iz glave ono što on misli da je najbolje za vas.
Bio je kišan proljetni dan i ušao sam kod Zeleta. Njegova divna supruga me je primila, pripremila i patnja sa sretnim završetkom je mogla početi… Danas, par godina kasnije, u onim crnim trenucima kad izgubim volju za životom, kad me pokopaju sve depresije i kad ne znam o čemu više da pričam s bukvama i borovima na Mirogoju, pogledam na lijevu ruku i prisjetim se da sam na ovom planetu s nekim ciljem, da probam napraviti nešto dobro, i da unatoč tome što ne možemo utjecati na to što nam je život spremio, uvijek postoji borba i htijenje za boljim svijetom. Neki dan sam tako pogledao hobu na svom lijevom ramenu i pozvao Zeleta na cugu, a kako je taj čovjek zbirka zanimljivih povijesnih činjenica, osoba sa stavom koji ne nameće i sluša drugu stranu, i općenito vrsni zajebant, odlučio sam da naš proširen razgovorto stavim i na stranicu…
Zele, ime i prezime, JMBG, kako ti je bilo u djetinjstvu i što si htio biti kad narasteš?
Pozdrav. Duboka pitanja smo načeli, dosta je teško biti kratak i koncizan u odgovorima, ali probat ću. Dakle: zovem se Ninoslav Zelenović poznatiji kao Zele, izdanak šibenskog kraja, odrastao u relativno siromašnoj i, na žalost neskladnoj, radničkoj obitelji, što me natjeralo da rano odrastem i naučim se brinuti sam o sebi. Promišljajući kako se najbrže osamostaliti, odlučio sam proputovati svijet kao brodski kuhar.
No, mornarski život nisam iskusio jer sam famozne 91′ revoltiran napadom na Šibenik školovanje prekinuo i otišao u rat. Nakon cca 3 godine avantura po bojištima skradinskog, dubrovačkog i pirovačkog zaleđa sam se demobilizirao da bih završio 4. razred srednje škole, izvadio Matrikulu i spremao se otisnuti na more.
Dok sam čekao ugovor, radio sam teške fizičke poslove, selidbe, redario po koncertima i slično dok nisam našao posao u salonu za tetoviranje. U tom pozivu sam pronašao praktičnu primjenu za naslijeđeni crtački talent spojen s fascinacijom poviješću i primitivnim plemenskim kulturama, iznjedrivši vikinško-keltski pleterni ornamentalni stil koji mi je omogućio uspjeh na međunarodnoj tattoo sceni.
Moram spomenuti da se moj proces učenja odvijao u eri prije interneta pa sam po znanje morao putovati među plemena lovaca na glave u džungle Bornea, na Novi Zeland kod Maora, na otočje Samoa kod datumske granice… Na tim ekspedicijama mi je pri uspostavi povjerenja puno pomogla vojnička prošlost, jer sve urođeničke zajednice njeguju kult ratnika te im pridaju najviši društveni status i privilegije.
Što bi bio da nisi tattoo majstor?
Na pitanje što bih bio da nisam majstor tetovirač nije lako odgovoriti, mogao sam prihvatiti ponuđeni čin i nastaviti školovanje u vojsci, ploviti, kuhati, ili bilo što drugo što bi mi omogućilo kreativan rad i stvaranje. Ali, eto…
Jesi li religiozan? Smeta li ti to dok radiš?
Religiji pristupam racionalno, doživljavam ju kroz suštinu etike i filozofije koju prenosi te kao mentalnu štaku kad je teško naći odgovor na kakvu moralnu dilemu. Religije me također zanimaju u kontekstu povijesti i kulture što mi jako pomaže u poslu.
Koja je tvoja životna filozofija?
Životna filozofija bi bila najbliže pragmatičnom stoicizmu, bez previše negodovanja ustrajno obavljati evolucijske zadaće klasičnog muškarca hraneći i braneći svoju obitelj, dostojanstveno istrpjeti nepravde bez da si uprljam ruke i dušu spuštanjem na nivo onih, koji mi ih čine, ne činiti, misliti niti govoriti zlo. Da ne ulazim u dubioze jer sam sklon filozofirati.
Gdje i kako je sve počelo?
Počelo je za vrijeme Jugoslavije, dok još nije bilo salona u regiji. Prijatelji alternativci koji su se među sobom šarali, utrpali su mi mašinicu u ruke i rekli “Aj’, ti bar znaš crtati!”
Kako je izgledao prvi uradak? Na čemu si crtao, koži od odojka? 
Prve tetovaže su slijedom okolnosti bile napravljene na prijateljima i poznanicima sa šibenske alternativne scene. Prvu sam napravio prijatelju, metalcu zvanom Angus, po pjevaču njegove omiljene grupe AC/DC. To je bilo odrađeno u duhu vremena, tušem i iglom namotanom koncem te dezinficiranom otvorenim plamenom. Zvuči šokantno u 21.stoljeću ali za to vrijeme je to bio standard, jer saloni za tetoviranje tada nisu postojali nigdje u regiji.
Zatim smo napredovali na primitivne improvizirane strojeve za tetoviranje izrađene od elektromotora ili brijaćih aparata, a boje su se kuhale od čađe po recepturama dobivenim od bivših zatvorenika s Golog otoka! Cijevi i igle su se “sterilizirale” u pećnicama na 250 stupnjeva Celzijusa 3 sata pa zatim dezinficirale 96-postotnim alkoholom. Danas zvuči neadekvatno, no u to vrijeme ni zubari nisu imali značajno više standarde. Kao izdanak obitelji pune medicinara i tada sam poštovao pravila zaštite od kroskontaminacije tako da, na sreću, nisam doživio da se netko koga sam u tim divljim vremenima tetovirao ičim zarazio.
Reci nam ukratko o povijesti tetoviranja u svijetu, i zašto se po tebi ljudi danas tetoviraju?
Povijest tetoviranja je previše opširna da bi se obradila kroz jedan interview, o njoj i svim njenim aspektima su napisane brojne debele knjige pa bi ju bilo apsurdno banalizirati kroz neki kratak tekst. Tetoviranje je prisutno kroz razne povijesne periode u svim kulturama i tradicijama baš svih religija i rasa izuzev ekstremno tamnoputih ljudi koji su iz praktičnih razloga slabe vidljivosti tetovaža na tamnoj koži odabrali skarifikaciju i body piercing kao metode ukrašavanja tijela. Unatoč nekim teorijama i tumačenjima, niti jedna svjetska religija ni svjetonazor ne sadržavaju jasnu i izričitu zabranu prakse tetoviranja.
Da se ne gubimo u meandriranju po raznim svjetskim tradicijama tetoviranja, koncentrirat ćemo se na praksu tetoviranja u našim krajevima. Oni među nama koji nisu na satovima povijesti “sjedili na ušima”, sjećaju se da su prije našeg dolaska na prostorima regije živjela plemena Kelta u kontinentalnom području, i Ilirska plemena u priobalnom i Dinarskom pojasu, redom s dobro dokumentiranim praksama tetoviranja. Povjesničari nagađaju i raspravljaju o točnosti šturih opisa Slavena u doseljavanju od strane tadašnjih Rimskih i Bizantskih kroničara, tako da postoje oprečne teorije o tome jesmo li običaje tetoviranja donijeli sa sobom tijekom seoba naroda ili smo ih pri doseljavanju poprimili od domicilnih Kelta i Ilira.
Ono što nije sporno jest činjenica da se praksa tetoviranja kao raširen običaj u našem narodu opisuje puno prije nego smo počeli primati kršćanstvo. Sklon sam vjerovati logičnoj teoriji da se Slaveni kontinuirano tetoviraju najranije od perioda prije seoba naroda, no najkasnije od tada pa sve do 60-ih godina 20-og stoljeća u Hrvatskoj katoličkoj populaciji današnje BiH, što znači da smo baštinici posljednje kontinuirane domicilne Europske tradicije tetoviranja. Sretni smo da je zbog kratkog diskontinuiteta i interesa Austro-Ugarskih antropologa običaj dobro dokumentiran i motivi detaljno zabilježeni, tako da se običaj održava i širi u skladu s izvornim duhom.
Rekao si da si duboko u vikinško-keltskom pleterno ornamentalnom stilu. Što sve postoji u svijetu, koje škole, smjerovi?
Živimo u dobu maksimalne brzine komunikacije i najlakše dostupnosti informacija u poznatoj povijesti. To sve za posljedicu ima rast kvalitete i sigurnosti tetoviranja, užu i višu specijalizaciju tetovirača te strožu i kritičniju klijentelu. Tetoviranje kao struka i forma umjetnosti postižu značajno viši status popularnosti od klasičnih umjetničkih formi poput slikarstva ili kiparstva pa se tetoviranjem sve češće bave akademski slikari i kipari, profesori škola primijenjene umjetnosti i slično.
Porast potražnje za tetoviranjem izvan nekonformističkih marginalnih skupina popraćen rastom kupovne moći, nivoa školovanja i razine ukusa prosječnog klijenta salona za tetoviranje doveo je do razvoja tetoviranja iz opskurnog zanata u cijenjenu struku visokih higijenskih etičkih i umjetničkih kriterija uz koju je iznikla čitava prateća industrija specijalizirane opreme, boja i preparata razvijenih samo za tetoviranje. Konzekventno, tetovaže sve češće zadovoljavaju kriterije umjetničkog djela. Interesantno je promatrati rapidne promjene na sceni samo za trajanja moje karijere. Kad sam sredinom 90-ih počeo odlaziti na međunarodne sajmove tetoviranja, svega 20% sudionika je crtalo vlastite motive. Ostali su radili po šablonama, nisu uopće znali crtati. Danas je nezamislivo biti ozbiljno shvaćen i na lokalnoj razini ako nisi virtuozan crtač.
Kakvi su današnji trendovi, cijene, konkurencija, kvaliteta?
Stilski gledano, tetoviranje se rapidno razvija u svim smjerovima, napredovalo je od nasumičnog skupljanja nepovezanih malih tetovaža do planskih koncepata za cijelu ruku, nogu ili čak cijelo tijelo. Tetovirači sve češće koriste računalne programe u izradi dizajna. Uz tradicionalne plemenske stilove, japansko tetoviranje i “mornarski” old school, procvat su doživjeli sasvim moderni stilovi poput crno bijelog i kolor realizma, trash polke, dotworka kao i prijelaznih stilova koji spajaju tradicionalne stilove s realizmom i drugim novim elementima stvarajući neojapanese, neotribal, neotraditional… previše za nabrajati.
Koje su razlike tradicionalnog i modernog?
Mene je relativno rano u karijeri privukla mistična sirova ljepota srednjovjekovnog pleternog ornamentalnog stila Kelta i Nordijskih naroda koje znamo popularno zvati Vikinzima. Posto sam iz kraja gdje je pronađena većina Hrvatskih pletera poprimljenih od franačke klesarske škole tijekom prelaska na Kršćanstvo, osjetio sam spontanu bliskost prema tim, dizajnerski vrlo srodnim kulturama.
Kao bivšem vojniku mi je bliska i njihova mitologija bazirana na klasičnim idealima hrabrosti, časti, dostojanstva i ratništva kao sržnih ideala. Ljubav prema čitanju i proučavanju me je odvela dosta duboko u te kulture i mitologije i tako mi omogućila izdizanje od pukog ponavljanja Torovog čekića i Odinovih gavrana, napredovao sam u stvaranje vlastitih slojevitih, višeznačnih dizajna sa svim stilskim značajkama izvornika, na temelju čega sam stekao svoj renome na međunarodnoj sceni.
Kasnije sam isti studiozan pristup primijenio proučavajući tradicionalne ornamentalne stilove novozelandskih Maora, Samoanaca i plemena Iban, lovaca na glave s Bornea, tijekom svojih putovanja po Pacifiku. Također fascinantne kulture i stilovi puni značenja koje uživam raditi. Na žalost, zbog popularnosti ovih stilova ih se često na zahtjev neupućenih klijenata primaju tetovirači koji im uopće ne razumiju simboliku i značenja.
Kako bi okarakterizirao sebe kao umjetnika?
Kako ukratko definirati sebe kao umjetnika? Dosta teško, primarno jer se ne smatram umjetnikom, iako neki moji radovi zadovoljavaju kriterije umjetničkog djela. Adekvatnijom titulom bih smatrao naziv Majstor tetovirač, s velikim “M” zbog distinkcije od prakse da svakog tko se nečim bavi pogrešno zovemo majstorom kao što danas stvarno svašta zovemo gospodinom ili gospođom, redom titule koje se nekad moralo svojski zaslužiti. Smatram da majstorstvo proizlazi iz zanatske izobrazbe, znanja, vještine i sposobnosti da se na dnevnoj bazi želje klijenta pretoče u tetovaže predvidive, konstantne, pouzdane kvalitete i stila, da klijent ode zadovoljan, a tetovirač ostane ponosan svojim radom te da ga se ne srami.
Umjetnost ovisi o nepouzdanim faktorima poput inspiracije i raspoloženja, previše je osobna za umjetnika da bi ju prilagodio i mijenjao po želji klijenta. Zato su istinski umjetnici rijetko uspješni tetovirači, i često će klijentove zahtjeve za izmjenom na dizajnu doživjeti kao osobnu uvredu svom artističkom integritetu, što u svakom slučaju – frustrira obje strane.
Koja je poruka ljudima koji još nemaju tetovažu?
Ljudima koji još nemaju tetovaže savjetujem da pokušaju shvatiti sto im se istinski sviđa, da ne srljaju u kopiranje tetovaža slavnih osoba, ili tetoviranje imena dečka-cure, da ne inzistiraju na premalim i pretankim tetovažama te da poštuju savjet majstora. Moja je preporuka da majstora odaberu po osnovi ugleda, kvalitete i stilske specijalnosti, a ne samo da je jeftin i da može odmah. Sretno.
Hvala Zele, ako ste se zainteresirali, javite se na:
https://www.facebook.com/zele.tattoo.piercing/
Telefon: 01/7701-666
1 komentar
Igrom slučaja poznajem Zeleta i suprugu. Kako cijeli život plovim u umjetnosti, susretao sam se u svojim pripremama i istraživanjima sa pojmom tetoviranja kroz povijest-vrlo interesantno štivo… Zeletov rad prepoznajem na ulici i naravno, pitam jesam li u pravu. I želim ih što češće i više viđati. Neću hvaliti njegov rad i uzdizati ga u nebesa ali mogu poručiti onima koji ovaj osvrt pročitaju-došli ste u prave ruke koje rade čuda!!!