Zbogom, Veli Joža

795

Zbogom, Veli Joža

Bili smo sedmi be, a učiteljica iz Hrvatskog nam je rekla da možemo sami predložiti za čitanje neku knjigu za lektiru koja nije na spisku obaveznih…

Kako sam tih godina doslovno gutao (ne samo lektirne) knjige, sav sam se pretvorio u ručicu u zraku i gotovo prisilio učiteljicu da po mom prijedlogu odobri Besu.

Apsolutno mi najdraže literarno djelo djetinjstva, sve dok u JNA nisam naletio na Povijest pornografije.

Razred je bio podijeljen u pet grupa, svaka je imala po jednu lektiru po izboru, i predmnijevam da me ljudi još dan danas mrze jer je Besa imala milijun stranica.

Ali, pardon, uz Divotu prašine i ine Novake, Nazore i Šenoe, Dnevnik plovidbe Međimurskog Thora Heyerdahla koji je upregnuo obitelj i upustio se na put oko svijeta u sićušnoj krhkoj jedrilici, te mi je godine predstavljao apsolutnu premiju.

A mislim da mi je i ekipa iz razreda oprostila, iako sam im do kraja godine kao za neku neku kaznu dijelio i više od pola sendviča.

Pročitala se Besa još triput, danas je kao i svih najboljih knjiga više nema na polici, ali neke su rečenice i poanta ostali u ovom mozgiću.

Poput one da treba slijediti svoju zvijezdu, ne slušati usputne zlonamjernike, ustrajati i uživati u onom što imaš.

I biti ono što jesi, koliko god to smetalo okolini.

Kao i sjajnih duhovitih opaski kao one njegovog sina, kad mu otac savjetuje da se pazi noćnog života, valjda negdje na Tajlandu:

„Barba, ako imam pištolj, imam i futrolu za njega!“

Davno prije sam bio progutao njegov Sedmi be, kasnije i Operaciju Stonogu i Waitapu.

Redom jake knjige, ali ne tako kao Besa, časna riječ svijetu da nećeš odustati od sebe, makar ti na tom putu priroda odnese oba sina.

Velom Joži je jedan sin umro na bazenu, drugi na trećem putu oko svijeta, u vodama Venezuele.

Nakon čega su i nastale i Stonoga i Waitapu, romani u kojima se on nada da su djeca tu negdje s njim i ženom u nekakvom paralelnom svijetu, divno i tečno napisane, s puno upitnika na kraju.

I divljenjem velikoj vodi, vodi koja ga je usmjerila i odredila mu život.

Pa se zamisliš…

“Bojim se. Koga jednom pod jedrom opere more, do smrti sa sebe ne ispere sol!”

Rodio sam se pred 42 godine, one večeri kad je Toma Bebić na Splitskom festivalu izvodio najljepšu pjesmu o moru – Neveru.

I moj, danas već davno pokojni dida je slušajući rekao – ovaj mali će volit more i na moru će i završiti.

Obožavam more, ali još se ne dam, i nekako sam prokleto sjetan kad ode ovako velik čovjek.

Gospon Joža, hvala vam za najveću knjigu mog djetinjstva, i nešto najiskrenije i najtoplije što sam u žvotu pročitao, a bogami što me i usmjerilo da budem ono što jesam.

I nadam se da je gore mirno more.

Najbolju posadu na svijetu već imate…

Zbogom i hvala.