Europsko prvenstvo za mješovite parove u curlingu – Erzurum 2012. (drugi dio)
Kako se na turskom kaže nema signala? Sinyal yok!!! Pričali smo turski ko veliki!
Turkinje na zagrijavanju
Vratimo se igri… Na samoj curlingani – raj.
Nije bilo pive za proslavit pobj… utakmicu, a ni hrana nije bila nešto pretjerano ljudska, ali tolika količina veselih i nasmijanih natjecatelja, volontera i samog curlinga – ma divota jedna!
Drug Soja na ledu.
Prvo su nas ugusto dobili Bjelorusi i Španjolci.
Žalili smo se kako nam je najbliža curlingana udaljena barem jednu granicu i 350 km, i da samo mi i Slovenci nemamo krov nad ledom, a onda su nam Baski rekli da ni Španjolska nema dvoranu.
Taman se sažalismo, kad su nam rekli da im savez plaća avion da treniraju dva vikenda mjesečno u Švicarskoj. Damn…
Minglali smo sa svima, najviše s onima s kojima smo igrali i zgubili, na primjer Austrijankama…
Najslađa curlašica, Norvežanka Skaga, od milja Palčica, neutješna nakon ispadanja u četvrtfinalu iako je dnevno četiri sata na ledu!
Inače, pola Erzurumskog studija engleskog je volontiralo, mljelo s nama u pauzama, i općenito -bili su sjajni. Uljudni, nasmijani i uglavnom beskorisni. Osim što su nam ipak jedva nekako uspjeli objasniti lokaciju jedine buregdžinice u gradu!?
Najbolju sam partiju od sve četiri, pružio u svojoj zadnjoj partiji protiv Mađara, kad sam imao dva double take outa i još par preciznih udaraca, tako da nije ni za mene kasno. Dobro, serem…
U ženskom turniru Turkinje su bile nadmoćne, isplatilo se kupovanje trenera i 60 zajedničkih dana na ledu. Ej, šezdeset!?
Najčudniji je lik bio Finac s dredloksima, koji mu nisu smetali da domete do bronce.
Protiv turskog miksa nismo igrali, ali ljudi stvarno lijepo metu…
Navijali smo za naše dečke i cure čije je prvenstvo u C skupini počelo taman kad smo se mi lagano pakirali…
Na kraju su za dlaku izgubili zlato, ali su i kao srebrni otišli u višu skupinu, pa će uskoro pokušati izboriti opstanak kao Bekavci. Velike fige u Švedskoj Robiju, Ogiju, Čuči i Čadežu!
Kapetan, skip, legenda, vozač, animator i štošta, Herr Puf!
iz profila te u karakterističnoj pozi dok nas usmjerava kuda da mu ga metnemo.
Ovako inače svi izgledamo iz ptičje perspektive.
Jaka Bjeloruska i Hrvatska klupa u međusobnom dijeljenju čokolada i bombona.
Slatki kipić na ulazu u dvoranu poslužio je za simpatični performans nekih infantilnijih reprezetacija…
Lokalci ponekad po noći odu u planinu, zapale kladu i pijuckaju čaj. Neki čak piju i pivicu, jer to kao nije baš pristojno dolje među rajom…
Potpourri druga Soje uz drugi jutarnji duvan i bogatstvo prirode okolice hotela. Koja pustopoljina…
U klinču među velikom Andreom Schoepp i zgodnom joj kolegicom kojoj sam zaboravio ime.
Naša nesretna, a tako slatka vodička, trenutak prije nego što će se totalno bez veze smandrljat u jendek i slomiti gležanj.
Bijasmo i u tradicionalnoj turskoj kući/čaršiji/bazaru/čajdžinici – za mene kahvu, a za Fatu sok!
Erzurum je bio domaćin Univerzijade 2011. i Ameri su im zbog NATO-a dali odriješene ruke da grade dvorane, stadione, skijališta, i – najmodernije skakaonice. Šteta što je stalno vjetrovito pa imaju vrlo malo dana za skakanje. Da, izbacite uljeza…
Priredili smo i mali igrokaz…
A Ines je pokazivala zašto će uskoro diplomirati na DIF-u!
Naravno da smo sreli i našeg čovjeka, Renato trenira turske skijaše, kasnije nam je s frendom pokazao grad i par mjesta za izlazak. Dobro, ako se igranje bekgamona i domina s dečkima od šest banki računa kao izlazak…
Zadnji dan smo se Puf i ja mudro autom popeli na vrh Palandoken na 3200 metara nad morem, teško disali i pijuckali očajnu domaću rakiju Raki, krnju bronhijevaču s jezivom aromom anisa.
Nekako je baš bilo fino, ono, nikad na višoj točci, ni on ni ja… A tamo sreli Švicarca (imamo dvadesetak turnira tjedno, savez plaća sva natjecanja i putovanja, dva tima u Švicarskoj su profesionalni curleri, žive samo od toga), te Estonca, koji su tih osamstotinjak metara nadmorske visine prešli pješke. Al smo im svejedno dali rakije… Kakvi sportaši…
Zenzi dize štat, das ist Riba!
Slika za sreću našoj muškoj repki, upalilo je!
A sada, gastro kutak!
Klasična ždera po Erzurumu kad vam dosadi kebabetina…
Ćevape zovu kofte, mali su i šuplji, ali jako, jako fini. Ono iza kaj se pjeni je domaći ayran, jogurt razrijeđen vodom, i, o užasa – posoljen. Ne dobro…
A ovo je pravi jogurt. Bog među jogurtima, obavezno se udaviti njime, Klasik! Pored njega je kikiriki zarobljen u tijelu nečeg polujestivog, s čime smo uglavnom hranili lisicu…
Baklave su dosadne, ali ovo na k, mislim kadaif – definitivno nije. Bolesno slatko ali isto tako i fino!
Pobjednici prvenstva na postolju. Nije bilo mjesta za nas… Škoti za dlaku ispred Šveda i dvije pred Fincima. Pošteno.
Konačni redoslijed po skupinama. Loše, al eto, dali smo sve od sebe, život ide dalje, barem smo vidjeli ono što nitko nije…
Jedna od rijetkih fotki mene na ledu. Gdje izgledam pristojno, a ne dok metem pa se zgrčim ko gigantski perec.
Nesretna Finkinja Puustinen (pjevali smo joj “ma puusti nen traje…”) prvi dan je pobrala kraljevsku crijevnu virozu kao i još desetak natjecatelja, a kad su je skinuli s infuzije i kad je u dućanu kupila teglicu kompota, popiknula se i tako razrezala šaku da su joj neke žice virile iz gipsa. A zgodna…
Nek smo bili zadnji, al smo se najviše slikavali, kao ovdje sa Švabama
Završno proglašenje, ceremonija zatvaranja i daleko najveselija ekipa
Nazad smo se vraćali preko Istanbula, ja sam zamijenio džamije al mi je oprošteno, Turkish Airlinesu nije oprošteno što su nam zadržali prtljagu pa smo malo kandisali u povratku.
Mladići su izašli u ludi noćni život multimetropole od 25 milijuna ljudi, a ja sam se družio s crijevnom virozicom, bemti točeni Efes u restoranu Sarajevo. Izbjegavati…
I tako. Završili smo dvadeset i četvrti od 24, bez pobjede kao i Slovenci. Da smo bili u istoj skupini, bilo bi gusto, ali eto… Naučili smo puno, ispekli zanat, shvatili da se bez jako puno treninga tu nema što tražiti, ali i dali sve od sebe, poginuli, smijali se, veselili, uspostavili brdo kontakata i bili reprezentacija. Meni puno.
Slijedi nam Slovačka liga (našem klubu, Čudnovati Čunjaš), turnir u Linzu i PH. Muška repka ide u Švedsku, rasturili dabogda, pa mi rasturili njih, pa dogodine mi išli u, recimo, Škotsku!
Sponzori, javite se, hvala puno Bakki u Jutarnjem i Sajku sa Sportneta što su nas pratili, AirBalticu na kartici kojoj sam pin zaboravio doma
Uploaded with ImageShack.us
Hrvatskom Curling Savezu što postojimo, te Beershopu (http://www.beershop.hr)
Uploaded with ImageShack.us
na majicama, štampanju i pokojoj pivici…
Eto, pipl, volite li curling i dobru zabavu, naletite na treninge na šatro ledu svake nedjelje u 22.00 na klizalište Zagrebačkog Velesajma, pelcajte se, zaigrajte, i jednog dana – Olimpijada je naša!
Ajd pivili, ponovilo se!
Uploaded with ImageShack.us
7 komentara
nemoj se više ranjavat, i ovo je očigledno. idi si mater hejtat što te takvu zavidnu napravila, sikter odavde…
dobivate vi kakve novce od Saveza ili kaksetoveć zove ili uglavnom sami financirate?? inače prekrasno napisano, čovjek poželi biti tam s vama 🙂
Rekao je fino da ih plaća Plidenta, kaj ne čitaš pažljivo 😀
noooo….dobrooo…. čitam slova koja poznajem, ostalo nemrem pročitat ako ne poznam 😉
sami financiramo, bibabush je neki siroti beživotni hejter kojem sam vjerojatno snubio sestru, ne nasjedaj…
@bibabush
Ajde budi faca, pa se potpiši imenom i prezimenom.
Ti znaš kome se obraćaš.
Kako pljuješ po ljudima i njihovom trudu da pošteno zarade za život, brijem (ako uopće išta posjeduješ) da si to ukrala ili nasljedila od (pokojnog) oca.
Vrijednost osobe i života mjeriš materijalnim stvarima??? Ma zaboravi. Ne moraš se identificirati. Točno znam tko si.
Ako tebe nešto ne zanima, zašto se ostatak POŠTENOG svijeta ne bi time bavio?
Vrijeđaš fizički izgled, pljuješ po životu, ismijavaš inteligenciju, uporno ponavljaš riječ “dosadno” “dosadan”, a opet čitaš, upijaš i pamtiš svaku riječ, svakog teksta, bez obzira na medij u kojem su objavljene… Povrijeđena!??? Patiš!???
Zavidiš!? O da, itekako.
Da si normalna pročitala bi tekst, rekla ne sviđa mi se i to je to.
Tvoja neobjašnjiva reakcija jednostavno VRIŠTI!
Preporučujem dobrog psihijatra (ovo ti ozbiljno kažem)
Get A Life!!!!!
I budi sretna što su ljudi oko tebe sretni…
A znaš… ljudi mogu biti sretni i bez vlastitog stana i bez auta i ako nisu u braku….
Daj Ribo,materet,mani se vec jednom toga “sporta”,i pisi nesto onako kako znas,i nikada se ne prepiri s citateljima,bez obzira sto ti je napisano,to ignoriraj,kontare!Pozdrav ti!