Ubilo mi bor…

Dobre stvari odlaska na more početkom svibnja su:

Da nema iritantnih jahtaša
Da je Korčula u svibnju prozirna i mirisna a pogled s terase zarazan

Da komšija još nije otvorio restoran, ne otvorio ga nikad više dabogda…
Da te stari čeka s tri divlje orade na kojima piše samo tvoje ime
Da te mama čeka s njenom vizijom boba na lešo i trpa u tanjur dok ne padneš

Da ti baka tutne neku pinku u ruku i zagrli onako kako to samo bake mogu
Da te, kad se odeš prošetat kraj mora, dođe pozdravit hobotnica kilašica

Pa joj pružiš ruku i udomiš na toplo i prazno mjesto…

Loše stvari odlaska na more početkom svibnja su:

Da se nemreš kupat jer je zmrzlina, jedva sam noge propro
Da starci nisu prestali pušit pa svugdje u kući smrdi ko u kutiji ronhila
Da još nema cvrčaka pa ni atmosfere
Da nema ni naznaka presijavajućih Čehinja ili toples MILF i GILF Slovenki
Da su me starci zamijenili mlađom i zgodnijom

Da su mi srušili i zadnji bor ispred kuće

Ovo zadnje boli.
Prokleto.

Bor je divno drvo ako mu se divite s par metara udaljenosti.
Miriše smolski plemenito, resko i gusto, dom je cvrčcima, daje sjenu, s iglicama možeš čačakat zube nakon grickanja sjemenki koje kopaš iz šišarki…
Da ne spominjem kako na svijetu nema ljepšeg mirisa kad založiš vatricu ispred neke netom maslinozauljene ribičićice kojoj će se od topline uskoro svinut rep (dajte dedi moču, a Ribafishu rep s ičega s gradela).

Ali, bor je i prokletstvo.
Jer proizvodi i ispušta smolu koja se ne skida.
Jer njegova pelud uzrokuje gadnu alergiju, a iglice štopaju odvode i olukove.
A zbog nedostatka zemlje pruža dugo, tvrdo i žilavo korijenje u dubinu i širinu kao hadezeovska mafija, a kako baš i ne brine jeste li vi tu možda gradili crnu jamu, stepenice ili garažu – često vam upropasti trud.
Borovi dižu ceste, pucaju kuće i često krenu rasti u krivom smjeru.

Nekad je naša kuća bila od mora udaljena dvadesetak metara i tridesetak borova.
Naravno da me ko klinca nije smarala ni smola u kosi, ni prljavi veš ni iglice koje bi se morale pometat dvaput dnevno.
Ali kad je jedan utuko ogradu, drugi razvalio septičku a treći prepolovio stepenice, počeo je rat.

U tom ratu čovjek pobjeđuje, no najljepši hlad na svijetu uz pjesmu cvrčaka, sjenica, vrabaca i čega god, zamijenila je metalna nadstrešnica i buka automobila.
Naime, iako se deset susjeda dogovorilo da put ide iznad kuća, jedan je odlučio ne dati svoje zemljište, i sad auti voze na metar od mora štrcajuć šljunak i prašinu po nesretnim turistima.
I pritom uništavaju puteljak i svu floru i faunu oko njega.

Godinama se staza za divlje vozače sve više širila i gnječila zadnji bor koji je stvarao hlad iznad Barčot doka.

Jadničak se sav savio i rastao pod kutem od 40 stupnjeva, jedva odoljevajući naletima pulentade, šilokog ili što bi god već puhalo.

Kao i mojim jutarnjim zgibovima na omiljenoj grani iznad stepenica.
Ko bi prvi došao na plažu obavezno je bacao šugamane pod bor kako bi pod njim ubijali loru, remi, pref…
I kasnije džaba masirali frendice amber solejom ili onim što je smrdilo ko drkica od kokosa.

Ispod njega sam prvi put htio poljubit Mariju ali sam se usro.
Tamo me htjela poljubit Ana ali sam se i opet usro.

Tamo je pokojni dida stavljao vrše da se suše, a bogami smo pod granama napravili i najveću grobnicu meduza u povijesti Korčule, one davne 1984 kad od ljubičastih govana nisi mogao vidit dno puna tri dana…
Tu bi i zavezali našu barku kad bi udarila nevera, rezervnim konopom, psovali furešte koji bi pod njega ostavljali smeće…
Tu bi dida skrivao velike ribe koje smo ulovili tako da bi ih pokrivao hobotnicama i onda vikao babi u dvoru: “Kate, opet ništa, samo hobe…”
A onda veselje kad bi baba vidila piceve, kantare, arbune, grujeve, salpe i jednog jedinog smuduta u povijesti…

Ispod njega se redovito svaku večer donosila gajba Nikšićkog od 1988. kad su nam starci dozvolili da pijuckamo, dakle 1985., tamo me čekalo 12 ljudi kad sam došao na redovni iz JNA, pa me bacili u more, a ja se skinuo iz uniforme u gaće 22 kile lakši i Gile mi reko “Dobro bre Ribo, gde nestade salo? Ko će sada da nam bude ‘debeli’?”
Onaj isti bor koji je spasio bar tri turista od boće u glavu, onaj čije sam mrave nosio u krevet, čije sam žive cvrčke stavljao curicama za vrat a mrtve jeo za okladu ko kroki kroket.

Ispod njega sam zagrljen kasnije pričao svojim curama kako je život divan i kako je zalazak baš romantičan i kako bi se baš tu mogli mrknut, iako to nisam nikad realizirao.
U biti idealno mjesto za prošnju ili bar priznanje da si na tako lijepom mjestu da joj moraš priznati da je voliš.

Došlo komunalno i otpililo ga.
Veselio sam se starcima ko spektrumu 1984., i onda ta scena.

Ubi me pogled…
Ko venerin brežuljak bez šumarka, ko muškarac bez brkova, ko burek bez sira…
Stara sadi neke oleandre, omorike i čudesa pred kućom ali nekak je to sve flah…

Eto mi Gradine ko da ju je Bandić poharao.
Samo još drogerimarkt, erste banka i podružnica kroacija osiguranja fale i ko da sam u Zagrebu.
Oni debilni crkvenjaci posjekli pola šume (ne svoje, naravno) na Svetom Ivanu, pa sad i to zgleda ko prkno od pavijana.
Al se vidi crkvica s mora, kužiš…

A meni fali ono kad izađeš iz mora s picigina i pobegneš od sunca u hlad, legneš na trbuh i pričaš viceve, jedeš domaćice, gledaš cice, čekaš da ti baka zaurla da ti je napravila sendvu od parizera i senfa u tri dana starom kruhu i sretan si ko dijete jer ne znaš što imaš.

Ako sad nisam odrastao, e neću nikad…
Serem ti na civilizaciju.