Tri godine bez Roka…

Dođe tako i taj dan u godini kad se iskopčam, navučem zastore na dušu i poput fetusa morskog konjica, ne mogu zamisliti ništa sklupčanije, stisnem i zavučem u najtamniju rupu. Probudim se u gluho doba noći i krenem vrtjeti slike i uspomene, lijeganja i buđenja, putovanja i zadaće, toplice i lektire, smijeh i gunđanja, sreću kad te vidim i tugu kad odlaziš, sve što čini jedan život oca i sina koji ne žive zajedno…

Jednom je davno Zlatko Krilić u Živom pijesku pisao samome sebi u budućnost. Ono, super ideja, kao tinejdžer od 15 godina šalješ svoje sadašnje stanje i emocije samome sebi i obećaš si da ćeš to pročitati tek kad budeš imao 25. Čuvao sam tu knjigu za Rokov petnaesti rođendan, nekako mi je u mojim godinama dala volju da malo više mislim svojom glavom, zabavljam se, ne brinem o stvarima na koje ne mogu utjecati i pišem, više pišem… Pa bih htio pisati Tebi i ne samo glupo stajati kraj groba svaki put kad skupim hrabrosti otići tamo, nego ti prenijeti kako mi fališ i što bismo sad mogli raditi za naše vikende i druge dane.

Danas je tri godine kako te nema, vjerujem da možda u nekoj drugoj dimenziji nadgledaš tu i tamo što se događa nakon tvog dvanaestogodišnjeg fizičkog dežurstva na Zemlji, i apsolutno mi je jasno da ne shvaćaš išta. Ne shvaćam ni ja, sve je stalo, ljudi su sivi, razočarani, tumaraju u gomilama ili čame zatvoreni, veliki prijete, loši ljudi se bogate, dobri rade sve više, ne vrijede ista pravila za sve… Gripa je mutirala, sad se zove corona i ima jako dobar PR. Umjesto da civilizacija napreduje, idemo nazad, uz Španjolsku gripu uskoro ćemo dobiti i kugu jer su neuki ljudi počeli iz takozvanog bunta bacati smeće po ulicama i prirodi, a mafija koja vlada ne nalazi za shodno smeće i sakupljati pa sve smrdi. Još malo pa će i Križari, bokte…

Ne znam kako da ti se obraćam, kao onom mališi od dvanaest i pol kojeg sam zadnji put vidio to jutro u pidžami s knjigom pred nosom prije zadnje puse u obraz, ili nekog današnjeg dripca od metar i devedeset, punog sebe, inteligentnog, drskog i s milijun interesa čije objašnjenje moram tražiti po internetima ili od slično zbunjenih roditelja. Čisto sumnjam da bi sad s oduševljenjem išao sa mnom  u neke Tuhelje i Jezerčice, na pizze i ćevape, slušati moje vizije smisla života, vjerojatno bi me tražio lovu i dopuštenje da ideš s ekipom u grad radit neke gluposti. A ja bih se nervirao i razmišljao trebam li te pratiti sa sto metara udaljenosti ili ne, brinuti se oko svega što ti je dostupno i kad trebaš biti u krevetu…

Ja sam ti i dalje prazan, pokušavam napuniti srce time što organiziram novu sezonu RokOtoka, ali sve je stalo, i ne mičem se, pa se onda udebljam, pa naglo krenem vježbati kad se ukaže malo sunca, pa nekaj strgam jer sam stara konjina… I tako ti sada ležim doma prerezan napola zbog bruha, kilav doslovno i preneseno, odlučan i nestrpljiv da u svibnju krenem s ozbiljnim treninzima i pripremama kako bih  ispunio tebi davno dato obećanje, otplivam do svakog otoka i tamo pričam klincima i roditeljima o ljubavi prema samima sobom, svojim bližnjima, daljnjima, otocima, moru, zraku i našem Planetu. Radim prekrasan posao s kvalitetnim ljudima, Kasandra bi ti se svidjela jer dijelite istu ljubav prema junk foodu i fanti, Dživu bih ti uvalio samo tako da bariš cure po kvartu, škvadru ti nemam snage nazvati, ne zamjeri, naš prastari Clio kao da ne želi otići od mene, toliko je uspomena i kilometara u njemu. A i hrane pod sjedalima, baš smo bili prasci, sretni veseli putujući prasci. Tako boli kad se okrenem i želim provjeriti sjediš li zavezan i je li sve u redu pa nešto skupa zapjevamo…

I tako bih htio dalje kroz ovih desetak ili više godina što mi preostaje prije nego što odem i ja, smijati se i donositi veselje, sprdati se, klaunirati i biti s dobrim ljudima, spominjati te kao nešto divno i najljepše na svijetu, što si upravo i bio, i to sam si zadao i zacrtao. Hvala svim ljudima koji su znali Roka što su tu i bili u blizini i mislima kada je trebalo, volim vas sve.

A ti Rokatanski, ti si uvijek tu uz mene da mi budeš zvijezda vodilja i da me paziš, ma gdje sad bio i što god radio, puno te voli tvoj tata.

*naslovna fotka je nedavno snimljena iz Clija, rijetka nebeska pojava, odnosno preneseno – jedan tvoj osmijeh s neba….