Vani je taman svitalo, dan je obećavao biti kišan i tmuran, dignuo sam se, pospremio brzinski stan, skuhao kavu i složio doručak te krenuo buditi Mališu. Klasična roditeljska snooze funkcija kad prvi put dođeš tiho, drugi put veselo i treći put kao strogo, ono, ajde više, moraš u školu, sad je već stvarno kasno… Junior je poput većine klinaca bezvoljno ležao i rekao – „Ne da mi se.“ Sad bi uslijedilo klasično hrvanje, šora jastucima i njegova pobjeda, ali sinulo mi je nešto drugo.
Kako je obožavao balone na helij, tako smo uvijek imali doma barem jednog, kupljenog kao suvenir s izleta ili nekog blejanja po gradu. I jedan je upravo bio zakeljen za strop. Rekao sam,„Ako te sad dignem iz kreveta bez upotrebe sile, hoćeš li se trenutno obući i pojesti doručak?“ OK, pažnja je kupljena, vidio sam ga kako podiže obrvu i sporo kaže „Dooobro… Kak to misliš?“
Uzeo sam balon s pripadajućom vezicom i zavezao mu ga oko ruke. „Evo, sad će te balon podić!“
Junior se onako jutarnje hrapavo počeo smijati, lagano ustao iz kreveta te krenuo prema kupaonici. Zagrlili smo se, pusa u čelo, ja krenuo provjeravati knjige, i pogledavši ga, shvatim jedan sitan detalj. Naime, spavam ne baš pretjerano mirno, i skoro uvijek se budim s lijevom nogavicom pidžame podignutom iznad koljena. Pogledam Mališu, raščupanog i krmeljavog – s lijevom nogavicom podignutom iznad koljena…
Počeo je još jedan naizgled običan dan, ali kako život piše priče kako on želi, sada se, milijardu godina otkad te više nema sine, prisjećam naših lijepih trenutaka i raspadam kao veliki, stari puzzle… Neka ti je lijepo i mirno tamo gdje jesi Rok, beskrajno fališ, voli te tvoj tata.
