Taste of Croatia: Gdje su i što danas rade ljudi koji su nas naučili gdje vrhunski jesti i piti

Pred više od deset godina šačica kreativnih, britkih i duhovitih hedonista i bonkulovića stvorila je Taste of Croatia.

by Ribafish
0 komentar

Ovaj portal, sekta ili što već, ubrzo je postala najkvalitetniji vodič za vrhunsku hranu i piće širom Lijepe naše, a za razliku od ostalih, plaćenih medija, oni su uvijek bili i kritični i iskreni.

Kao i sve što valja, ni TOC nije zaživio, ali je odgojio vjernu publiku i otišao u vječna lovišta bez mrlje na imenu. Zanimalo me gdje su danas Moca, Lada, Manjada, Enogastromama, Miha… Pa eto što su odgovorili…

Lada Radin GastroLada

Što je za tebe bio TOC?
Za mene je TOC bio fantastičan, uzbudljiv i neviđeno zabavan ulazak u svijet gastronomije, proizvodnje pića i hrane u Hrvata. Motivacija je bila pronaći sve ono što je vrijedno, dobro iskreno i vrhunsko u vrijeme kad društvene mreže jedva da su postojale u poslovnom i proizvođačkom svijetu. Informacije o svim tim divnim stvarima bile su jedva dostupne i naša misija je bila da ih stavimo na jedno mjesto. Sjećam se kako su tih dana svi sa sprdnjom gledali na Facebook kao mjesto informacije i/ili prodaje.

Znamo kako stvari stoje danas po tom pitanju. Mi smo bili influenceri prije nego je taj pojam uopće postojao. Naravno, za to nas nitko nije plaćao, nije im to bilo u peti, a mi smo pisali o stvarima za koje smo zaista smatrali da su vrhunske, i da za njih svijet treba znati.

Što je presudilo da se ugasi, iako je bio genijalan?
U nekom trenu, nakon jedno 5, 6 godina što smo TOC radili volonterski i u svoje slobodno vrijeme, trebalo je odlučiti da se tome posvetimo profesionalno i isključivo. I to smo trebali odlučiti svi ili bar većina članova, jer TOC je postojao na principima zadrugarstva i kolektivnog doprinosa. Nismo za to imali hrabrosti, volje ili vizije.

Što ti je ostalo u najboljem sjećanju?
Previše je divnih sjećanja. Na svom putu smo upoznali većinu hrvatskih vinara, chefova, proizvođača i ta druženja su bila nezaboravna. Radili smo pionirske stvari koje su poslije postale mainstream, i tada su nam malo i dosadile. Imali smo neke divne učitelje na svom putu, i na tome sam im vječno zahvalna.

Gdje si i što radiš danas, ima li enogastronomije u tvom životu i koliko?
Bavim se EU projektima, a enogastronomija je dio mog svakodnevnog života. I dalje tražim ono najbolje za sebe, svoju obitelj i prijatelje, samo o tome ne pišem. Mnogi ljudi iz enogastro svijeta su mi ostali prijatelji i često se družimo. Najbolja druženja su ona oko stola, čaše, vinograda, vrta, njive…

Ima li nade za neki novi, TOC V.2?
Dođe mi svako toliko ta pomisao, ali TOC 2.0 morao bi opet biti nešto novo i drugačije, a tu formu trenutno ne vidim. Ono što znam je da na nekoj drugoj razini, osobno poslovnoj, nikad neću odustati od spajanja enogastronomije, proizvodnje hrane, održivog i iskustvenog turizma jer duboko vjerujem da je to jedini ispravni vid turizma. Za to u Hrvatskoj ima gomila potencijala. Samo trebam skužiti kako ja (mi) mogu  biti dio tog razvoja.

Mihael Tomić (Osijek)

Što je za tebe bio TOC?
Ideja, ili čak ideologija o istraživanju autohtonih eno-gastro sadržaja, te iznova zaljubljivanje u lokalno i iskreno je bila srž ToC-a (po meni); a kao sukus svega — platforma koja iskreno prenosi emocije, ljude, proizvode i mjesta. Način na koji smo funkcionirali (iako nismo bili svi blizu geografski) je bio vrlo jednostavan, prirodan i ugodan. Volim cijelu ekipu TOC-a, i najveći benefit je to što je iza ostalo jedno veliko prijateljstvo, i naravno, to što se i dalje čujemo, znamo kako su klinci, tko je gdje i kako je.

Što je presudilo da se ugasi, iako je bio genijalan?
Mislim da je problem što se nitko nije mogao 100% posvetiti TOC-u. Svi “ganjamo” svoje karijere, privatno se trudimo što više provesti vremena s obitelji, gradimo kuće/stanove, životi su nam se promijenili i vizije istoga. I TOC je, na žalost, preuzeo ulogu žrtvenog janjeta, nadamo se paškog (smijeh).

Što ti je ostalo u najboljem sjećanju?
Ima više stvari, od snimanja “reklame” za ToC po slavonsko-baranjskim lokacijama, do fenomenalnog lansiranja TOC 2.0 weba na Tavanu. To je bio spektakl — kulinarske radionice, Čučkovići s fiorentinama, vinari, torta iz O’Harre, Nova Runda/Zmajska još u povojima. Preludo je bilo.

Gdje si i što radiš danas, ima li enogastronomije u tvom životu i koliko?
Trenutno radim u osječkoj tvrtki Mono kao lead dizajner, predsjednik sam udruge Osijek Software City, vodim DIO, i još hrpu nekih stvari. Gastronomije naravno ima, od kuhanja do pisanja. Uz kuhanje kod kuće kuham i na radionicama (zadnje je bio Mjesec baranjske kuhinje). A što se tiče samog pisanja — prešao sam u neki mod romantizirani stil pisanja na način da više pišem o iskustvima koje sam doživio kod, a manje o samim tehničkim stvarima. Uvijek me vodi ta misao o energiji s kojom pišem i kako će osoba koja čita doživjeti priču. To radim na Foodari, mom osobnom mikro blogu gdje se trudim prenijeti emociju koju sam iskusio kroz digitalni format.

Ima li nade za neki novi, TOC V.2?
Nikad ne reci nikad, možda kada se malo skontamo. Ali, i ako bude nešto vjerujem da će biti u nekom drugačijem formatu, jer TOC je definitivno pomakao granice klasičnog pisanja o hrani, pa nema smisla ako i odlučimo nešto napraviti da ostane u istom formatu 😉 TOC or die!

https://www.youtube.com/watch?v=QEzeKzu4COE&t=2s

Morana Zibar, Gurwoman (Zagreb)

Što je za tebe bio TOC?
TOC je za mene bio jedno divno putovanje. Spojio je grupu ljudi punih dobre energije i entuzijazma. Zajedno smo učili, kušali, otkrivali, upoznavali sve skrivene kutke hrvatske gastronomije, dijelili i širili svoju strast prema autentičnom iću i piću te ljudima iza njih. U svoje doba bili smo i dosta revolucionarni, jer na početku 2010-ih baš i nije bilo takvog dvojezičnog portala ili mobilne aplikacije.

Što je presudilo da se ugasi, iako je bio genijalan?
Gašenju TOC-a presudilo je to što on nikad nije bio pravi poslovni projekt, nego plod ljubavi. A to dugoročno nije održivo. Život ima druge prioritete, ali TOC je poslužio kao dobra referenca i odskočna daska za neke nove priče.

Što ti je ostalo u najboljem sjećanju?
U najboljem sjećanju ostaju brojna druženja i dobri tulumi vesele enogastro zajednice na raznim festivalima, radionicama, okupljanjima. Oko sebe smo okupili tadašnju ne pretjerano brojnu blogersku ekipu i kumovali stvaranju prave scene. Nezaboravno je bilo tzv. Prvo spontano blogersko okupljanje u Batelini 2010. godine, za vrijeme Vinistre.

Uživo smo se napokon našli s facama kao što su naš pokojni guru, Darko Baretić zvani Barba, ili slavni Vinopija odnosno Nenad Trifunović. Legendarne su i radionice koje smo nekoliko godina za redom održavali na nekadašnjem festivalu Dalmacija Wine Expo, u suradnji s eminentnim bonkulovićem Čedom Kovačevićem.

Gdje si i što radiš danas, ima li enogastronomije u tvom životu i koliko?
Danas sam javnosti najpoznatija kao lovkinja iz kviza Potjera, ali to je samo vrh sante leda. U netelevizijskom životu sam freelance prevoditeljica i content writer, sastavljam i vodim kvizove, zabavljam turiste na gastronomskim, vinskim i pivskim putešestvijama po Zagrebu i okolici. Moja TOC prošlost jako mi je dobra podloga u mnogim stvarima kojima se bavim, i najsretnija sam kad uspješno spojim privatne interese i posao. Dakle, enogastronomiju ne samo da živim kroz privatnu svakodnevicu nego je i profesionalno upražnjavam.

Ima li nade za neki novi, TOC V.2?
TOC su prije svega ljudi, a ne mrtva web stranica i nikad napisane priče. Volimo reći da smo kolektiv. Mi se i dalje privatno družimo i istražujemo. Naravno da nikad ne treba reći nikad, ali trenutačno ne vidim nikakvu obnovu TOC-a na nekoj organiziranoj i sustavnoj razini. Ti su dani sretno konfitirani u našem sjećanju.

Goran Zgrablić Manjada

Što je za tebe bio TOC?
Mjesto gdje je potpuno nezavisna grupica zanesenjaka mogla javnosti otkrivati heroje domaćeg prehrambenog sustava čiji je krajnji proizvod kvalitetom na svjetskoj razini ali i, nama iznimno bitno, napravljen iz materie prime isključivo domaćeg porijekla. Od proizvođača sireva, malih OPG-ova, preko vinara i uljara, skrivenih konoba izvan turističkih središta, pa do avangardnih chefova koji su moderno reinterpretirali tradicijska jela.

Isto tako, TOC je bio borba protiv onih koji hranu i vino doživljavaju kao statusni simbol, borba protiv ispraznog hedonističkog snobizma koji i danas amplificiraju društvene mreže. Jednostavno, imali smo iskreni i no bullshit pristup enogastronomiji što je prije desetak godina uzburkalo ustajalu novinarsku scenu pogotovo zato jer smo objavljivali na engleskom jeziku.

Što je presudilo da se ugasi, iako je bio genijalan?
To što nikad nismo htjeli objavljivati negativne kritike i pljuvati po nekome ili čak ucjenjivati vinare i ugostitelje što je za svaku osudu. Objavljivali smo isključivo pozitivne priče, nezavisne preporuke za mjesta koje vrijedi posjetiti i podržati, vina koja treba probati. To nije dobar poslovni model na internetu jer sad znamo da i veliki Facebook svoje milijarde zarađuje na efikasnoj polarizaciji publike koju se navodi na svađu. Tako se povećava engagement što je idealno za plasiranje oglasa. Mi to nismo htjeli.

Što ti je ostalo u najboljem sjećanju?
Radionica sparivanja velikih plavaca (oni sa alkoholima iznad 15% i velikog tijela) sa specijalno dizajniranim kolačem na jednom izdanju Dalmatia Wine Expo-a u Makarskoj. Recept za taj kolač na bazi rogača, suhih smokava, začinskih trava, kakaa i maslinovog ulja zajedničkim su snagama osmislili TOCovci zajedno sa velikim somelijerom i gurmanom Darkom Baretićem kojeg na žalost više nema među nama, a ostavio je neizmjeran trag u svima nama. Primijenili smo somelijerska pravila za sparivanje i otvorili plavcima jedan potpuno novi smjer u našoj gastronomiji. Uvijek smo voljeli inovaciju i hrabrost.

Gdje si i što radiš danas, ima li enogastronomije u tvom životu i koliko?
Prije više od dvije godine preselio sam se u Zagreb gdje sam ponovo započeo znanstvenu karijeru na Institutu za fiziku i jako sam zadovoljan. Moj životni i poslovni partner Nikola preuzeo je na sebe vođenje projekta EatIstria, ali ja tu ostajem idejni vođa. Prošle godine sam otvorio svoj OPG Scuola, volim svoje slobodno vrijeme ulagati u svoje masline, u aceto balsamico koje će mi ove godine napuniti 12 godina, u verjus od malvazije, a volim i izmišljati nove recepte za naše programe. Ukratko, ispunjava me stvarati fine stvari koje mi daje zemlja i jednostavno kuhanje orijentirano na terroir.

Ima li nade za neki novi, TOC V.2?
U sljedećih nekoliko godina očekujem strukturne promjene prehrambenog sustava kakvog danas poznajemo, do kojih će doći zbog neizbježnih oskudica u energentima i hrani, čije cijene lete u nebo. TOC je bio ispred svoga vremena jer je promovirao lokalni, održiv i ponizan odnos prema hrani, a budućnost će nas natjerati na takav pristup. Ako nađemo ljude koji bi se bavili monetizacijom digitalnog sadržaja, područje koje meni osobno nije zanimljivo, ali je potrebno da bi neki portal bio samoodrživ, odmah bih se uključio u takav novi TOC.

 

Marinela Prodan Enogastromama

Što je za tebe bio TOC?
Za mene je TOC bio nastavak jednog divnog prijateljstva i prirodni nastavak nečega što smo ranije radili svatko za sebe. Kako živimo u različitim dijelovima Hrvatske, TOC je bio i mjesto online druženja, razmjenjivanja ideja. A kada bi se svi zajedno našli na nekim putovanjima, druženjima to su uvijek bila nezaboravna iskustva.

Ranije dok još nije bilo “influencera” tu smo bili mi blogeri. Pisanje blogova i ljubav prema gastronomiji i vinu i putovanjima nas je spojila. Složili smo se da u Hrvatskoj ima puno vrijednih proizvođača hrane, restorana, vinara i dr.  Željeli smo iskreno dati preporuku za sve što je dobro. Željeli smo promijeniti način shvaćanja svijeta hrane i vina, podijeliti sa svijetom ono što mi osjećamo, kako jedan dobar ručak s obitelji, s društvom uvijek čine život ljepšim… Koliko smo divnih i vrijednih ljudi sreli putem…

Što je presudilo da se ugasi, iako je bio genijalan?
Sada mi se čini da sličnih sadržaja ima jako puno online pa je došlo do zasićenja.  Također i Covid 19 kad smo svi ostali zatvoreni je učinio svoje…

Za mene je u jednom trenutku teško bilo posvetiti se TOCu, a i pisanju bloga, zbog nedostatka slobodnog vremena.  Nisam željela da ono što volim postane opterećenje. Možda se jednom ponovo vratim pisanju, ali u nekom drugom obliku. A do tada povremeno objavim pokoju sliku na Instagramu…

Što ti je ostalo u najboljem sjećanju?
Teško je izdvojiti samo jedno sjećanje. Svako naše druženje je bilo posebno, zabavno, uvijek novo iskustvo. Zapravo jedva čekam neko novo druženje.

Gdje si i što radiš danas, ima li enogastronomije u tvom životu i koliko?
Zaposlena mama koja nastoji držati u ravnoteži obiteljski i poslovni život koliko god je to moguće. Dobra hrana i vino su uvijek prisutni. Zdrave i lokalne namirnice su nezamjenjive. Tu nema kompromisa. Nikada neću odustati od dobre i zdrave prehrane. Zadovoljna sam kad vidim da se moja djeca ne boje probati neko novo jelo i da jedu s guštom, Omiljeno jelo im je pašta s brokulima. 🙂

Osim toga nastojim s obitelji što više vremena provesti u prirodi… Vjerojatno ćete me sresti na nekoj planinarskoj stazi…

Ima li nade za neki novi, TOC V.2?
U  ovom trenu je teško spojivo s obvezama svih nas, no u budućnosti je moguće da ponovo zaživi, ali u nekom drugačijem formatu. Ono što je sigurno da enogastronomija ostaju u našim životima zauvijek.

 

I ovo bi vam se moglo svidjeti

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.