Lidija with a j, popularna food blogerica i još štošta, slučajno je spomenula da se otvorio međimurski restoran negdje prema Maksimiru, pa smo s još jednom sjajnom food blogericom – Kasandrom aka Forking Croatia, u sekundi odlučili da ga idemo poharati.
Rečeno, učinjeno, u trenu smo bili u Zvonimirovoj 110, i malkice se zabrinuli koliko će nas ovaj izlet stajati, jer je sve bilo bleščeće, uredno, elegantno, moderno, u staklu i cigli, prostrano i stvarno dojmljivo.
Srećom, cijene su stvarno pristojne, a od opasnosti, pripazite da ne bubnete glavom u druga staklena vrata na ulazu, dosta skrivena, i onda se prepustite užicima. Cvijeće na stolu, svjetski WC i više nego ljubazni konobari u potpunom su kontrastu s Mišom Kovačem i drugim hitovima koji nam baš i nisu sjeli u stvarno ugodnom ambijentu. Pivska karta je industrijska, bez imalo ideja i veselja, a vinska karta – još u izradi, pa naručujemo litru i vodu, više nego ugodnu kupažu Kunčić.
Na meniju prekrasnost, mali vodič kroz Međimurje: hladna predjela od mesa s tiblice, plate s dimljenim mesom i jezikom, špekom, kobasicom, kosanom masti, kravljim sirom i kiselim povrćem, do plate sireva i sira i vrhnja. Štrukli, trganci, valjušci i široki rezanci se rade u lokalu i služe kao toplo predjelo po cijeni od 30-40 kuna, a od glavnih jela su tu patka i piletina s ražnja, pohana piletina, buncek s kiselim kupusom, krvavice sa zeljem, odresci, medaljoni, lungići… Ne previše toga, s klasičnim a la carte jelima (pljeska, biftek, vratina). Za kraj, zlevanka s vrhnjem, međimurska gibanica, štrudla s bučom i makom i savijača s jabukama. Sasvim dosta široko i zanimljivo, i bilo se dosta teško odlučiti što probati, pa smo nekako ipak krenuli s trgancima.
Sjajno u svojoj jednostavnosti, žilavo kako treba, kiselo, jedino što ne vidimo svrhu lista bosiljka u tanjuru. Štrukli skroz fini, bez većih zamjerki, a onda dolazi njegovo visočanstvo pohanac. I oduševljava! Hrskav, nemastan, savršeno ispečen. Najtoplije pohvale kuharu, kao da se vozim vlakom za Stubake ili busom u Pionirski grad. Samo mi Pero i Ljuban fale…
I tu se zaustavljaju pohvale.
Naime, piletina s ražnja je bila potpuno suha, kao i veći dio porcije pačetine, osim perfektnog, slanog i masnog batka. Mlinci su bili nedorečeni, tvrdi, suhi, bez dovoljno umaka od pečenja, a jako fina savijača je tek malo pokvarena bezličnim bijelim umakom. Ali gemišt je bio sve bolji i bolji.
Kada sam od konobara shvatio da je za gablec bilo fileka, iz tuge u mojim očima su shvatili kakva je nepravda načinjena svijetu, pa su mi protivno pravilima donijeli – zdjelu. Korektno, špekasto, mrvu premekano, ali idealne gustine. Šteta što nije stalo više…
Ukratko, Tajer (Tanjur po međimurski) je lokal koji još uvijek ne zna što bi htio biti. Uređenjem je prekrasan, elitan, jelima i pilima se još traži i dokazuje, glazba je više za krčmu u Obrovcu, ali uz ugodne ljude i onakve trgance i pohance po sasvim korektnim cijenama (400 kuna za nas troje s litrom i vodom), mislim da se ne moramo bojati za njihovu budućnost.
Vlasnika Dražena Ladića, na žalost, nismo vidjeli…
Fotografije: Forking Croatia, Lidija with a j, Ribafish
