Bila je dvije i neka, šljaka u uredu, zvoni mobitel i Dino sav uzbuđen javlja da je na nekom poniženju iskopao jeftine karte za Island. Kao obožavatelji Julesa Vernea, svi smo kao klinci htjeli otići u srce vulkana, i ovo nam je značilo ispunjenje dječačkog sna. Uskoro smo sletjeli, smjestili se u najjeftiniji hostel, blejali po gradu, kupili i pojeli najodvratniju kombinaciju čovječanstva – brenivin i hákarl te uskoro shvatili da smo potrošili svu lovu u disku i da ćemo sljedeći dan gladovati. I šećemo mi centrom Reykjavika, neka tužna livadica, a na njoj par ružnih, polugnjilih gljiva.
Uto Dino i Ivan padaju na koljena od sreće uz uzvike, gnojištarke, gnojištarke, dok ih gljivski analfabete Marko i ja sumnjivo gledamo. Dino mi daje zadnjih deset novaca dok mahnito, a opet tako gljivarski nježno bere ružne gljive, i kaže, kupi maslac za svu ovu lovu! Kod nas je to bilo za rundu, ali na Islandu jedva za onu minijaturnu kockicu maslaca, jurim do hostela, a tamo oni seciraju crno od bijelog, pa bijelo od manje bijelog, i od kile ubranih, ostade deset deka, taman za u dvije šakice. Stavi Dino grijat maslac, hiti gnojištarke, i ja si skeptično pomislim – to Riba ne bu jel’, čovječe, možda su jestive u Rakovom potoku, ali sad smo na Islandu, alo!!!
Ali onda taj miris i taj oblik, boja, struktura, ma sve te zove – ajd’ probaj… I ja probam, i misli mi se vrate na one sretne trenutke djetinjstva kad bi stari kupio govedinu za juhu i nakon tri čuke kuhanja izvadio kost i dao mi da je glođem i izvadim lupkanjem iste o dasku – moždinu… Unatoč kolesterolu, maščobi i otrovima, i dalje mi je to jedan od najdražih okusa čovječanstva, a gnojištarka, ljudi moji, gnojištarka ima upravo takav okus. I još i bolji!
Nikad neću zaboraviti čudesan, onosvjetski izlet na Island iako smo s rentanom Škodom upali u vulkansko jezero i loše podrigivali aromom kužnih jednoroga po hákarlu još danima, ali gnojištarke, koje su upravo tog trena niknule pred nama, u ispale su totalna senzacija.
Jutros me Dživo istjera nespremnog na hladnoću i ode u krivom smjeru. I što sad, nek se veseli pseto, ja za njim, ovaj trčkara, trčkaram i ja, dođemo do neke livade i ovaj se istovari. Ja skupljam, vezujem vrećicu, kad na metar od mene, one… pet šest gnojištarki nasred Zagreba! Zovem Dina, šaljem fotku, pitam da koljem, Dino kaže kolji, al odma pojest. I odmah sam pojeo, Kasandra izrezala, hitila na maslac, posolila i na fokaću… Kakav dvostruki blast to the past, kakva sreća, opet sam bio kao Inspektor Draguljče na pseće kolačiće.
E sad mogu na bazen. Gnojištarke u ustav!!!
