Badem je prekrasno stablo, ne zahtijeva toliko muke na tlu, nešto kao maslina, ali je jako bitno održavati krošnju. To sam na teži način naučio kad sam shvatio da dida nema desnu ruku, a tata se plaši visine. Pa sam svakoga ljeta grane rezao – ja.
Uglavnom, pakleno težak posao, mravi, ose i bockave grane na kraju daju plemenit i fenomenalan plod, koji je skriven iza zelene ljušture, smeđe korice te žute kožice, ako je dovoljno mlad, i kad jednom zagrizeš taj bijeli dio, nema povratka. Čista ljubav!
Moja draga Elli ima rođake u Miljevcima kraj Drniša i kako svaka kuća tamo ima par badema iliti bajama, u zimske dane ona radi broštulane mendule, odnosno bademe u šećeru, ali po receptu iz Svetog Filipa i Jakova. Uglavnom, to vam je ono tvrdo i fino čega u zimi uvijek ima u nekoj posudici na stolu uz sušene smokve i arancine, plod badema s koricom od šećera, nekad smeđe, nekad crvenkaste boje, s više ili manje slatkog šlafroka, i uvijek zarazno fino.
A kako se broštula (ne miješati s brontulavanjem!)? Prilično jednostavno. Uzme se šalica za bijelu kavu napuni bademima i to se ubaci u plitku teću s pola decilitra vode. Upali se plamen i grije minutu dok bademi ne puste crvenkastu boju. Tada se ubaci ista šalica, samo puna šećera i miješa, miješa i miješa. Kaže Elli, miješaš dok ne poludiš, a onda se šećer krene mrviti, pa lijepiti i topiti i tu se treba skinuti s vatre, raširiti na ravnu plohu, odvojiti i pričekati da se ohlade.
Naporno skoro kao ajvar, ali jednom kad ih zagrizete, nećete stat!
Ako vam se pak ne da mučiti ni gnjaviti sa struganjem lonca, uvijek se možete javiti Elli na mail elli_galesic@yahoo.com i živite li u Zagrebu naručiti svoje mendule, bajame ili bademe – svi su joj izvrsni!
