Prva opera

“Roka, penji se u auto, idemo gledat operu!”
“A kaj je to opera?”
“Ma to ti ljudi pjevaju bajku, vidićeš, biće super.”
“Mogu dobit kikija?”
“Možeš.”

“Evo nas pred kinom, otkopčaj se.”
“Kaj nisi rekao opera?”
“Pa je, al ovo je direktni prijenos opere iz Rijeke koji se istovremeno pušta u Zagrebu u kinu.”
“Hoću dobit kokice?”
“Hoćeš. Di se sad naginješ?”
“Pa da uzmem kikije za put…”
“Mrmlj…”

Prvi i zadnji doticaj sa zagrebačkim muzičkim Bienaletom je bio kad sam sa zborom IGK pjevao neke pjesmice od današnjeg precjednika, tadašnjeg skladatelja.
Bilo je jezivo, i općenito se slabo pelcam na modernu klasičnu mjuzu, al eto, treba svako dete pogledat balet (mama), lutkarsku predstavu (mama) pa i operu – e ne bi li se vidjelo što mu se sviđa.

“Zakaj se oni deru?”
“To je takav način pjevanja. Nekad ti nije bilo Postolara Trippera ni Divljih Jagoda, samo se ovak pjevalo.”
“Meni je dosadno.”
“Ma nije brate, sad će bit super.”

“Guuud guuud cviiiil cviiiil, ooovo je pričaaaaaa”, bariton nit pjeva nit priča, muzika strašna, zaboravio sam jel glavnom liku ona teta kaj kuha mama ili žena, sori sine, pomiješale mi se bajke…
Glavni lik tri minute lupa tupom stranom sjekire u panj, Rok me zbunjeno gleda.

“Buraz, sad će bit zabavno, pazi, teta zmija.”
“Wooow! A di joj je sad rep?”
“Pa otpao joj je jer je ona u stvari zla vještica.”
“Nemaš pojma, ona ti je u stvari dobra.”

Zašto samo moje dijete mora bit tvrdoglavo, ufff.
Zmija se dernja, mama se dernja, čak se i sin koji je stariji od svih zajedno dernja.
Mislim, ono, kužim kad je nešto pjevno i lijepo, ali ovo je fakat Nives Celzijus s mumsom nakon poraza.

Jedina svijetla točka je bilo izlijetanje Domaćih, kojih se Rok u biti preplašio jer zgledaju kao miks spermića i feferona i blješte u mraku.
Oni čak i imaju simpatičnu dionicu.
Malik Tintilinić nema.

Vadim zadnje kikije jer kokica nije bilo, ali Rokatanski uspijeva preživjeti tiradu od 18-minutnog majčinog samrtnog sola koji je tako ubitačan da bi pola dvorane šaptom pozaspalo da nije bilo preglasno.

“Tata…”
“I meni je dosadno, al sad će kraj pa ćeš skužit sve.”

I bi tako, kao da je neko dojavio požar – ni gu ni be, samo se svi došli poklonit i to je to.

E sad, kako Rokivoje i na dobrim predstavam i filmovima pokazuje tendenciju migoljenja, a i kako je bio skroz dobre volje, mislim da sam ja malo prestrog i da je njemu bilo skroz ok.
Jer i Tuškanac skoro pun, i svi pljeskali, i to Biennalle ima fakat zgodnih predstava i ideja…

Svejedno, sad imamo novi skalp – operu, a možda i pelcanog novog Plavarotija.
Još i da zaigra u nogometnoj repki pa da tata malo odmori…

Ma samo nek je on sretan, ajd pivili!