Logopedski kabinet: Kako je hrabra Tea pokrenula jednu divnu stvar

4.2K

Tea je pokrenula kampanju u kojoj skuplja novac za otvaranje logopedskog kabineta koji bi omogućio djeci i njihovim obiteljima slabijeg financijskog stanja pro bono dijagnostiku i savjetovanje bez borbi s birokracijom.

Nedavno mi je u inboxu osvanula ova poruka:
Zovem se Tea i volim ljude, žute kiki bombone, zelene dinosauruse, Lego kocke, iskrenost i neobičnost. Ne volim ljude bez emocija, onaj osjećaj kad se lupiš u lakat, sladoled od čokolade i sustav u kojem su djeca s teškoćama nakon svih papira ostavljena bez terapija i dijagnoza u redovima za čekanje po 3 godine.
Stoga, otvaram logopedski kabinet koji bi minimalno jednom mjesečno omogućio djeci i njihovim obiteljima slabijeg financijskog stanja pro bono dijagnostiku i savjetovanje bez borbi s birokracijom. Kako je to sve kod nas jako skupo, još mi nedostaje dio sredstava, pa bih zamolila ako bi bio voljan staviti link kampanje, pa se možda nađe netko tko bi donirao. Primam i donacije u vidu potrošnog materijala, službenog vozila, igračaka, namještaja, boja za zid, kupnje potrebnog logopedskog uređaja, informatičke opreme, motivacijskih kiki bombona, pa čak i toplog para čarapa. Hvala puno!

Kad čujem riječ birokracija oduzme mi se dah, počnem se znojiti i prevrtati nepostojeće papire u rukama, tako da bezrezervno podržavam ovakve ljude koji brinu o svojim najbližima, ali i svima kojima treba pomoć. Također, iako me sve više ljudi sprda zašto nedjelje provodim čisteći smeće koje bacaju neodgovorni pojedinci i ne skupljaju ljudi koje plaćamo za to, mislim da je lijepo i vrijedno raditi dobre stvari. I zato sam postavio Tei par pitanja…

• Tea, tko si ti?
Bok, hvala ti za početak što podržavaš ovakve akcije i kampanje. Kao što je ova, čudnovata poruka u inboxu rekla, ja sam osoba s mazohističnom apatijom prema sladoledu od čokolade i prevelikom empatijom za sve ostalo. Posve namjerno, u prosincu 2017. godine sam za Božić dobila diplomsku kapu Edukacijsko – rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu i našla sam se s diplomom magistra logopedije u rukama te nadobudno krenula mijenjati svijet. Kako sam prelazila iz sustava u sustav shvatila sam da ta promjena u svijetu obavezno uvijek dolazi sa setom biljega i zelenim Excel tablicama. Posljedično, logopedi unutar sustava jednostavno nemaju vremena raditi individualno s djecom onoliko koliko bismo svi željeli. Dok hvatamo nužne administrativne rokove, bježe nam oni nužni dječji, a baba s kolačima i djeca nikad ne bi trebali čekati.

• Otkud ideja za pokretanje kabineta, što ti se dogodilo?
Tijekom studija dobila sam priliku volontirati u socijalno ugroženim obiteljima, organizirati međunarodne kongrese i dobila sam podršku fakulteta i institucija u kojima sam radila kada se nisam nadala, a možda čak niti zaslužila u tolikoj mjeri, što me je dodatno motiviralo za pomoć osjetljivim skupinama. No, smatrala sam kako mi ipak treba još iskustva, edukacija i rada na sebi kako bih pokrenula ovako nešto.

I onda se dogodila ova neobična godina kada su, nažalost, radi epidemiološke situacije brojni roditelji ostali bez posla. Tu sam već razmišljala kako pomoći tim obiteljima i cijeli ožujak i travanj provela volontirajući i šaljući zahtjeve za sufinanciranja, koji su usmeno odobreni, pa odbijeni radi korone. Na cijelu situaciju nadovezali su se i potresi u Zagrebu i Petrinji te su djeca s teškoćama ostala bez velikog broja terapija unutar sustava, programi male škole su otkazani u pojedinim ustanovama, zdravstveni sustav je preopterećen čekanjima za dijagnostiku, kolege koji izađu u susret roditeljima isto moraju nekako održati posao i osigurati svoju egzistenciju, a roditelji si jednostavno ne mogu priuštiti privatnu terapiju…

Kako smo vozili kombi s kolačima volonterima i Petrinjanima na Baniju

Dolazimo u položaj gdje se, sasvim opravdano, saniraju direktne posljedice potresa jer su najvidljivije, ali nitko ne vidi oca dvoje djece, oboje s dijagnozom autizma, koji sjedi kraj auta i plače jer njegov sin od 6 godina ne želi ući u darovanu kućicu jer mu svaka promjena prostora i rutine stvara psihičku i fizičku neugodu i strah. Zato sam, dok su moji kolege iz kluba tajlandskog boksa, sanirali kuće, ja volontirala s tim obiteljima i djecom provodeći logopedske terapije i radionice s djecom.

Nastavila sam patronažno vlastitim autom odlaziti i u okolna sela te mjesta u Zagrebu gdje su pojedine obitelji preseljene. Kako to obično bude, u dva tjedna glas se pročuo među roditeljima i javilo se sve više zainteresiranih roditelja, neki spremni i osobno platiti terapiju samo da konačno uđu u obradu i ne moraju čekati 3 godine samo na dijagnostiku, a onda još toliko i na terapiju. Naravno, to su obitelji koje su prošle kroz dovoljno stresnih situacija i ne vole se medijski izlagati, a ima ih trenutno dvadesetak, pa je nakon nekog vremena bilo nužno umrežiti se i s udrugama, kolegama, ustanovama s nekih lokalnih područja radi multimodalnosti pristupa, što je trenutno moguće, no dugoročno će se svi ti partneri morati vratiti u svoje prostore kako bi osigurali vlastitim korisnicima kvalitetu života.

Stoga se tih mojih dvadesetak obitelji udružilo i potaknulo me (čitaj: otvorilo kampanju i stavilo me pred gotov čin ) da, konačno, otvorim vlastiti kabinet koji bi bio lokaliziran tako da mogu doći do njega, a imao bi i patronažu gdje bih ja službenim vozilom nastavila odlaziti u obitelji koje radi raznih razloga (tip dijagnoze, zdravstveno stanje djeteta, financijske mogućnosti obitelji) ne mogu doći u prostor.

Ono što je važno reći, kabinet bi poslovao regularno (primarno se financirajući edukacijama, ali i regularnim terapijama i dijagnostikom za obitelji), no minimalno jednom na mjesečnoj bazi bi do 10 sati logopedskog rada, terapije, savjetovanja i dijagnostike bilo besplatno za socijalno ugrožene obitelji. Dakle, mjesečno bi minimalno jedna obitelj dobila 2* tjedno mogućnost besplatne logopedske terapije. Tako ćemo izbjeći onaj tipičan hrvatski način gdje se sakupe donacije, sanira se najnužnije dok ide i onda podrška stane.

Ovo je dugoročno, ovo je sad moj posao i moje veselje, ovo je sad odgovornost prema svakoj osobi koja je shareala link, svakoj osobi koja je donirala i svakom djetetu koje je izdvojilo svoj autić i poslalo ga na našu adresu, ovo je sad obećanje i sigurnost svakoj financijski osjetljivoj obitelji djece s teškoćama koja se uključila da nakon 6 mjeseci neće naglo sve stati i da neće opet biti prepušteni sami sebi, ovo je prestanak kukanja susjedi uz kavu i direktan utjecaj na promjenu kvalitete života minimalno 12 socijalno ugroženih obitelji godišnje.

• Kako sve napreduje za sad, koji su rokovi?
Kampanja napreduje sigurnim korakom, uspjeli smo pronaći i zakupiti prostor, ponovno grizemo i na eventualne poticaje i borimo se s papirima oko otvaranja donacijskog računa jer je u planu i jedna velika humanitarna utrka s ciljem sakupljanja sredstava za opremanje prostora i nabave službenog vozila. Utrka će biti virtualna i moći će se sudjelovati u tri kategorije: trčanju 5 km, hodanju/planinarenju i bicikliranju. Bit će 4 startna paketa i posebne nagrade, a klinci sudjeluju besplatno. Moći će se posebno kupiti i posebne majice za odrasle i klince. Uskoro ćemo staviti više informacija, a same prijave kreću 6.3.2021. na Europski dan logopedije.
Ako sve uspijemo srediti, 1.5. službeno krećemo s radom i pripremama za školu za jesen!

• Kako ti možemo pomoći osim uplatom?
Osim direktne uplate, možete se uključiti širenjem pozitive i riječi o kampanji i utrci, doniranjem didaktike, kiki bombona, čokoladica životinjskog carstva, dječjih crteža s kojima ćemo si ukrasiti prostor, kupnjom nekih od logopedskih uređaja za rad, namještajem, uredskim priborom, informatičkom opremom (treba nam tablet i multisvemirski printer/skener/kopirka te plastifikator), medijskim partnerstvom, službenim vozilom, željom za poslovnom suradnjom, informacijom o nekom otvorenom natječaju na koji bismo se mogli javiti,… Svi koji rade, imaju i druže se s djecom znaju da se i najobičnija stvar poput štapa uz malo kreative i jasan cilj pretvori u super alat za učenje i igru.

• Tko se sve do sada uključio u akciju?
Moram priznati da nisam očekivala ovakav medijski “boom” cijele kampanje i interes ljudi. Znala sam da su našli ljudi prekrasni, ali razina podrške i motivacije koju svakodnevno primam je neprocjenjiva. Posebno me veseli vidjeti da mi podršku šalju i osobe koje su same prošle cijelu borbu, nagluhe osobe, osobe s invaliditetom, pa čak i moji klinci i njihovi roditelji iz ustanova u kojima sam radila.

Posebno bih se zahvalila Udruzi Sjena i cijelom kolektivu Dječjeg vrtića Vjeverica u Zagrebu te Logopedskom centru Saliva iz Zadra koji proživljavaju sa mnom svaki trenutak ove kampanje kao da je njihov vlastiti. Osim toga, moram se zahvaliti stručnom timu te ravnateljima ustanova Dječji vrtić Sveta Klara, Osnovnoj školi Botinec, Osnovnoj školi Sveta Klara i predsjednici Udruge Botinčanki na suradnji i dogovoru oko uključivanja socijalno ugroženih obitelji u cijeli proces. Predivno je svjedočiti podršci struke i lokalne zajednice na ovakvim projektima.

Beskrajnu motivaciju uvijek čine roditelji koji su donirali igračke (2 kutije), a sakupljeno je i 356 eura u donacijama preko kampanje. Prekrasni ljudi ponudili su se izraditi besplatno logo kabineta, web stranicu (hvala Duji Mihoviloviću iz Splita i njegovoj vrlo strpljivoj ženi), i web aplikacije te oslikati prostor nakon što ga dovedemo u neko pristojnije stanje. Tu su i dečki i cure iz kluba tajlandskog boksa Trenk gym koji su ponudili svoje mišiće i dobro oko pri opremanju prostora. Nadamo se da će se uključiti i neke naše tvrtke namještaja.

Osim toga, iz osobnih sredstava uspjeli smo financirati i zakupiti prostor u Botincu, a i sklopiti suradnju s Humanity First Hrvatska koji su odlučili sudjelovati s 15.000 kn u svrhu uključivanja što većeg broja socijalno ugroženih obitelji iz lokalne zajednice u ovaj projekt i edukaciju okoline. Ovakav angažman je značajan za sve obitelji i sustručnjake i predstavlja najveću donaciju do sada. Osim toga, Radio 101 medijski je popratio cijelu kampanju i time pokazao osjetljivost za ovakve projekte. Kampanju su medijski podržali i Bliss Institut, Kišomir, Slaven Škrobot, Toni Bošnjaković…

Zaključno, moram malo pohvaliti i ovaj naš birokratski dio sustava gdje su me dvije vrlo strpljive gospođe iz Porezne uprave saslušale i savjetovale kako što bezbolnije otvoriti donacijski račun za humanitarnu utrku. Utrku su podržali partneri Trči sa srcem, utrka.com, Almagea, Zvuk u slici, Europlakat, a medijsku pokrivenost, koliko budu u mogućnosti, obećali su nam i iz drugih udruga i klubova trčanja. Nadamo se da će još ljudi i sponzora prepoznati potencijal ove utrke i kampanje i pozitivno nam, ili nam uopće odgovoriti na poslane upite. Stvarno razumijemo i činjenicu da ljudi jednostavno nemaju, da poduzetnici i “influenseri” dobiju puno ovakvih zahtjeva dnevno te ne mogu udovoljiti svima i da su se neke tvrtke jako protegnule u sponzorstvima, ali smatramo da je znak osnovne kulture barem odgovoriti na mail, a moramo priznati da je to učinilo vrlo malo poduzetnika. Stoga, da se nadovežem na prethodno pitanje, voljela bih zapravo da mi se ponudi bilo kakav odgovor, ali to bi nekako svi voljeli generalno u životu, nije li?

• Što želiš postići ovim?
Ovim želim konkretno djelovati i pomoći cilju i ljudima u koje vjerujem, želim primjerom pokazati da sve promjene kreću od nas samih i naših akcija, educirati javnost o potrebama obitelji i djece s teškoćama, poboljšati kvalitetu života minimalno 12 socijalno ugroženih obitelji godišnje, senzibilizirati birokracijski dio o stvarnim potrebama i prekapacitiranosti svih srodnih struka i napraviti nešto što je dugoročno održivo i važno za društvo.

• Misliš li da ima nade za ovu državu?
Ja sam klasa vječitog optimista i rad s djecom naučio me da se svaki dan zaljubim u barem pet stvari prije doručka i nikada ne odustajem, posebno ne od ljudi i ideja. Nada uvijek postoji, samo je potrebno pronaći mehanizam kako joj otključati vrata. Jedan moj klinac mi je nakon potresa u Zagrebu vrlo slikovito opisao nadu rekavši:

“Moja mama (Nada) je htjela ući u kuću, ali nije mogla jer više nije bilo vrata, pa je onda samo zakoračila u moju sobu.”

Zaključili smo da je to još i bolje jer je brže uspio dobiti svog Gormita bez kojeg ne može zaspati. Svi smo mi ljudi i osjetljivi smo na potrebe drugih, koče nas strah, inertnost i navika. Ove smo godine pokazali da nas tragedije mogu ujediniti čak i na političkoj razini, a ja se nadam da će projekt Pričalice pokazati da nas mogu ujediniti i neke pozitivnije stvari te nas potaknuti da izađemo iz svoje zone ugode. Zvuči malo naivno, utopijski i ludo mladenački, ali tako je zvučao i scenarij u kojem će se poplave, pandemija i potresi dogoditi u istoj godini, zar ne?

• Istina. Pozovi ljude za kraj i puno ti hvala što postojiš.
Hvala puno tebi što širiš ovakvu pozitivu i djeluješ na promjenu oko sebe! Svi koji su u želji i mogućnosti pomoći mogu me kontaktirati na FB: Tea Tkalčević ili preko web stranice pricalice.com. Na istoj stranici nalazi se i link za donaciju, a bit će i podaci o utrci.

Svima koji su već pomogli dajem puno zahvalnosti, ljubavi, rada, odgovornosti i zagrljaja. Zauzvrat obećavam i maksimum lošeg logopedskog humora, barem tri izgubljene olovke dnevno koje gotovo nikad neću vratiti, šarene čarape na nogama svaki dan, strpljenje i osmijeh na licu!

Link s podacima kampanje i računa za uplatu:
https://gogetfunding.com/one-curve-to-set-it-straight/