Tri praščića su uskočila u Clija i krenuli u subotu ujutro na svoje novo odredište, po prvi puta u Turističko naselje Mrzlin Grad, petnaestak kilometara od Plitvičkih jezera i parstotinjak metara od legendarnog Borja, a ne Borovja s kojim ga uvijek miješam pa i na objavama…
Plan je bio sljedeći: kupiti ENC, stati kod Savića na janjetinu, napraviti reportažu o kušaonici rakija Magdić prije Slunja, javiti se na kratko Edvinu iz destilerije Mashtel u vikendici negdje u Lici i završiti na večeri povodom Valentinova u Mrzlin Gradu i njihovom bistrou La Ursula.
ENC nisam uspio kupiti jer je subota, a preko aplikacije sam nakon pola sata tipkanja dobio obavijest da će biti uplaćeno u ponedjeljak, svaka vam čast. Onda u Saviću nije bilo janjetine pa smo mrknuli korektnog odojka, ali je zato kod Magdića je bilo brutalno o čemu ćete uskoro čitati, Edvin Šare nas je upoznao s nehumano duhovitom ekipom pa smo s dosta kašnjenja ipak sretni i veseli nekako došli do cilja i stvarno bili očarani.
Priča o La Ursuli seže u davnine, u dane kada se bračni par, Sonja i Branko Sokač, odselio iz Zagreba u Liku kako bi probali živjeti od kućice za iznajmljivanje sa svega nekoliko soba i kuhinjom u podrumu. Ideja je bila pokazati turistima koliko je Lika lijepa tijekom cijele godine, a ne samo ljeti kad svi dođu zbog obližnjih Plitvičkih jezera.
Sam pogled na staru, kao i nove kuće koje su izniknule prošle godine kad se o Mrzlin Gradu počinje full time brinuti zet Dario Pap, oduzimaju vam dah, dok se penjete do samog podnožja brda gdje je nekoć bilo – skijalište! Držite fige da Dario uspije u svom naumu da ga uspije renovirati i oživjeti…
Živahna baka Sonja je dala cijelu sebe u gostoprimstvo, kuhinju i brigu oko imanja pa čak i u samoobrani ustrijelila golemog medvjeda, deda Branko je uvijek bio u blizini i lovinom snabdijevao prezadovoljne goste, a Dario je u jednom trenutku prelomio i rekao – ili ćemo sve prodati, ili ćemo se širiti.
I naravno da su se proširili na restoran i kuću sa sobama, ali naravno – netom prije Corone. A kako su gosti uglavnom dolazili izvana, tako je sad dok ne završi ovaj užasni koronaški period za ugostitelje, ova cijela oaza otvorena za sve ljude željne putovanja, prirode i svega onog divnog što pruža Lika.
Pogled na Plješivicu, golema livada za jurnjavu motornim sanjkama, šuma na sto metara uzbrdice, društvo domaćih pasa za šetnju s vašim Dživom, vanjski bazen za toplije dane, mogućnost offroad vožnje po šumama i gorama, jelenji rezervat i naravno Plitvička jezera iza ugla, samo su dio ideja koje vam mogu pasti na pamet kad ujutro ugledate zimsku idilu iz tople sobe s podnim grijanjem. Naravno, ako niste pretjerali noć prije s kvalitetnim rakijama i Darijevim izvrsnim izborom piva i vina.
Naime, u sklopu Mrzlin Grada u zimskom periodu i po najavi vikendima radi kuhinja bistroa La Ursula koja naglasak stavlja na bakine tradicionalne delicije dotjerane modernim detaljima mlađih generacija Papova pa je tako u igri i mlađi član obitelji Karlo, koji je čak zaustavio i diplomiranje na faksu kako bi došao pomoći svojima.
Pašteta od pačje jetre s pestom od medvjeđeg luka i ukiseljenom rotkvom idealan je početak njihovog zimskog planinskog menija koji nastavljaju s izvrsnom juhom od rajčica (iako Dario tvrdi da je ljeti puno bolja kad ju rade od vlastitih rajčica uzgojenih iznad restorana) te jelenjim steakom.
E tu moramo stati i pokloniti se izvrsnom jelu praćenom umaku od šumskog voća i jednostavnim i po meni najboljem pireu od – krumpira. Malo mi je dosta kestena, celera i batata, vratite nam lički krumpir!
Vina kuće dolaze iz vinarije Kalazić, a cabernet sauvignon 2012 je briljantno kliznuo uz meku, taman pečenu divljač. Kasandri sam milosrdno prepustio panna cottu jer više nije bilo mjesta. Na kraju smo upoznali sve ostale goste i sve se pretvorilo u jedan izviđački tulum na kraju svijeta.
Jutra na planini su čudesna, svi psi svijeta su nam se pridružili u šetnji do čeke usred ničega, prelijepog sunčanog dana i prirode koja liječi smogom zakrčena velegradska pluća. The oporavak!
Vrijeme je da si poklonite vikend u Lici, ništa ne vrijedi toliko kao netaknuta priroda. Uskoro dolaze saune i spa, meni se prilagođava sezonskim namirnicama pa tako očekujte paprike punjene obrazinama od divljači, svim vrstama gljiva koje skuplja deda, divljači, šumskog bilja, šljivovice i vrijednih hrabrih ljudi, pionira turizma u ovom dijelu Hrvatske koji se stvarno trude kako bi posjet njihovom kraju bio stvarno savršen.
Što uistinu i jest, barem će biti kad pronađem jelenju kost koju je Dživo sakrio negdje u autu.
Vidimo se uskoro, čim krene sezona pastrva koje Dario dimi u vlastoručno složenoj dimilici, moramo se popesti na Plješivicu, posjetiti Željavu, Titovu vilu i Jelenji park, jedva čekamo…
