Jadranski klitoris i druge delicije
Dnevnik Crobinzona – što se sve može živo jesti iz mora (2)
Okus suživota s morem i dokaz da smo nekad izgmizali iz istoga najvidljiviji je u poljupcima zvanim – školjkaši. Iako volka i raka samca još nisam degustirao, niti neću, neki mi ipak nisu mimoišli nepce.
Nikada neću zaboraviti ushićenje koje me obuzelo kad sam u desetoj prvi put sam svojim (izgrebanim) rukama izronio perisku (losturu),
i trenutno otrčao – baki na hvalisanje.
Baka me zagrlila, čak i malo sretnije nego što sam očekivao, utjerala me u kuću pogledavši okolo da netko ne vidi što ima u rukama, i s nekim čudno sjajnim pogledom dohvatila nož.
Prerezala je perisku ko kamenicu, izvadila komad mesa i u sekundi ga slasno prožvakala.
Kad mi je vidjela najtužnije lice na svijetu (uništila mi je trofej), ponudila mi je ostatak mesa periskinog riječima “Ovi ti je dil najlipji”.
Pojedoh ga sumnjičavo, zamišljajući kakvi su tek drugi, a onda je u losturi baka ugledala raka.
Do sad se bio skrivao iza periskinog mišića, a tada pojurio negdje daleko, što dalje od giganata koji su ga iščupali s morskog dna. Baki je opet nešto zasjalo u očima, ulovila ga je, i da, što da vam pričam…
No, to nije sve!
Zbog bake sam, nakon što sam vidio kako je ona jede, pojeo i živu kozicu.
Biće nevjerojatne snage, pružanja otpora, sirove snage peemesične Serene Williams i iritantnih duguljastih ticala koje nikako nemoš progutat.
Bolja je frigana.
Puno.
Jednom sam ulovio i morskog konjica.
Nakon par minuta razmišljanja i pogleda na terasu koju je baka upravo pometala – vratio sam siroče u more… Gigantskog gavuna lutalicu,
koji mi je sam od sebe ušao u onu dječju mrežicu sam pojeo samo do pola.
Možda bi, da sam mu prije skinuo krljušt (lustru), okus bio bolji, ali sad je kasno…
Baka me naučila i da vadim i jedem kamenice,
ali to je tako passe i to ste svi probali pa vam ne moram objašnjavati.
Iako mi je slinica zavidnica upravo kapnula na tastaturu.
Od kamenice nema bolje stvari za sirovo iz mora. Osim možda sirenine dojke, ali mi to ionako ne biste povjerovali.
Jedan sasvim simpatičan školjkaš koji je jestiv je i dagnja (pizdica),
kojeg preporučam stisnutog na suncu i po mogućnosti posoljenog.
Jer se stvrdne.
Ima okus morske grožđice i vuče na puno bevande.
Idealno dok tromo kružite trabakulom u potrazi za naivnim lakopokupnim Čehinjama.
Još jedan unikat je i morsko jaje,
čudesan podmorski grmić koji meni ipak malo previše vuče na jod.
Kao da se žvalite s galebom.
Ne, nisam.
Moja je uvala pješčana u sredini i stjenovita na rubovima.
Tako da je bezveze za kupanje.
A ima i puno trpova (pinsteja),
nesretnih stvorenja stvorenih da ih pubertetlije trpaju vršnjakinjama u badiće ili ih barem špricaju s distance.
Ali netko je provalio da je to fantastična ješka za zubace.
Pa je majstor izlovio pedesetak trpova, rasporio ih i unutarnjim im organima naješkao parangal.
Pritom je kraj mola prošao Barba Zdravko, najbolji uvalni ribar, zagonetno se nasmiješio i primijetio da su Japanci ludi za trpovima, kako im je to omiljeni specijalitet i da bi se od toga dao napraviti dobar biznis.
Meni je to zasmrdilo isto kao i ona urbana legenda o rakiji od divljih kestena, pa sam prije isplovljavanja, naoružan samo ješkom, gricnuo komadić bijele unutrašnjosti u nadi da će biti fino kao ono tvrdo bijelo žilavo od janjeta ili teleta.
Pečenog, naravno.
Ali nije bilo. Kao žvaka koja je dugo boravila s donje strane školske klupe.
Ulov je, nakon uloženih 2 sata skupljanja i 6 sati navlačenja i rezanja, pretpostavljate, bio mizeran.
U biti – nije ga bilo.
Mislim da mi se barba Zdravko i dan danas smije…
Umjesto zaključka, riskirajući da me sve zelene djevojke svijeta zamrze, geolozi razapnu a policija privede, moram spomenuti i dan kad sam pojeo svoj drugi prstac.
Prvi, na buzari, pojeo sam dok još nisam kužio koje zlo činim prirodi kad smažem tu medenoslasnu morsku mirišljavu datuljicu, jadranski klitoris, savršenstvo nad savršenstvima…
Ono što svaki zagrebački i ini snob danas ždere po jadranskim restoranima tako da naruči ćevape i namigne – ugušili se dabogda i vi i dobavljači.
Ovoga sam puta lunjao onako bez veze s maskom i perajama i otplivao puno dalje nego inače, tamo gdje je pred 25 godina roneć poginuo najveći Rok Petrović.
I ronuckam ja tako, kad pred nosom u pličini vidim ostatke nekih ljuštura, kao dagnje ali smeđe, puno stijenja i sitne ribice koje čupajući kraduckaju meso.
Priđem bliže i skužim da je netko tu maloprije tuckao stijenu u potrazi za prstacima, i da je izgleda morao brzo bježat. Mrzim kad mi betoniraju i privatiziraju obalu, a pogotovo kad je devastiraju, ali tad mi oko zapne za njega – jedan je prstac iz razbijenog kamena na dnu plićaka gledao drito u mene.
Prišao sam, pogledao ga i shvatio da je napuknut.
“Ribo, prijatelju, ovaj će siroti prstac umrijeti ovako ili onako, jednostavno – nije mu suđeno. Oprosti brate, možda smo i vršnjaci, dobar mi tek.”
I posisah ga.
More, čisto more…
Savršeno.
I tako, dok ne probam morsku travu, onu odvratnu crnu duguljastu (vaga), Spužvu Boba, Patrika Zvijezdu, Raka Jacquesa i Moruzgvu Micu – neću napisati knjigu o sirovim jadranskim strastima.
Ali možda već najesen…
Čuvajte nam Jadran i fino papajte.
Ljubi vas barba Riba!
24 komentara
a gdje su kopita? ne vidim da si ih spominjao. šta to ne raste u tvom kraju? moralo bi mislim…
ne znaš što si propustio :))
Nije dagnja pizdica nego je kunjka pizdica, jebote.
Šta vi Kortjulani to od dagnje vidite pizdu? Ajmeeee! Nisam vidio baš puno pizdi u životu, ali mi niti jedna nije nalikovala na dagnju….
Kunjka? Dagnja? Pizda? Ke? Biftek vamo!
koliko psovki, bit će da nisi nešto snošajan? saperlot…
Još nisam u fazi da i u bifteku vidim pizdu, ali ako do toga dođe, to će biti kraj. Onda selim u Japan!
Ja u Ribi vidim pizdu.
gledaš s krive strane… kažiprst ti vagina
psssst…
periska je još ugroženija, i još zaštićenija od prstaca…
(a znaš i sam da neznanje nije opravdanje) 🙂
pozdrav
pinna nobilis, plemenita lostura, zakonpm zaštićena, ccccc
naravno da znam, ali to je bilo 1977., što bi pažljiviji čitatelj i sam zaključio…
Nemoj mi reć da misliš da te ljudi pažljivo čitaju.
Pa vidim da neki pažljivo čitaju komentare…
Šaljiviji su od texta.
Najbolje od najboljeg nisi spomenu! Ježine!! 🙂
ježevi-ali oni tzv dubinski, bijele boje na vrhu bodlji su famozni, ako su žemski, jasno. elem, razbije se ljuska, ocijedi se more, a onaj kavijar iznutra se stavi na tost s putrom (eventualno)…ma nešto savršeno..i za one koji ne vole kavijar..prporučujem 🙂
Ispričavan se, promakle su mi ježine u prošlom postu.
One bijelih bodlji na vrhu, takozvane “fratarske” kolko ja znan nisu jestive.
ti dubinski nisu fini. očekivao sam više sadržaja, ali niš.
to čak ni kata ne jede…
I nebi ja to na nikakav tost s putrom 🙂 Ježine se jedu pravo iz mora (dok ih čistiš u plićaku), sa komadom kruha i eventualno čašom vina u drugoj ruci.
vrlo mi se dja svaki tvoj tekst i nekako dok citam podseti me na Californication. Mislim da bi ti legla uloga Hanka…poz
Internet je ubio pisanu rec lol
Ajde Ribo nemoj sad tu bit licemjeran. Krknuo bi prstace dok si reko morski cevap da se nadju na stolu. Drag si mi inace al sad kenjas brate.
nit znam ko si, nit ne volim apriori osuđivanje. periske i prstace ne bi više, a ti se si slobodno zamišljaj kaj te veseli…
Samo da te pozdravim stari blogerski druže i ponovim izjavu od subote – šteta što ne piješ kao prije. Mi smo im oko 2 i nešto napravili fajrunt na šanku 😉
Ne volis osudjivanje apriori? Debatna caka, pola tekstova su ti neka vrsta kritike i vrlo cesto apriori, nerijetko ad hominem… Anyway, enjoy bro….
Zar nije drugo ime, pučko, za moruzgvu (Actinia equina)- “crvena pizdica”?