Izlet u SlovEnijU

Godinu dana života sam proveo u JNA.
Psihički me satralo par brđana s činovima, ali sam skinuo dvadesetak kila, dobio mišiće, i, najbitnije od svega – naučio cijeniti slobodu.

Osim što nam nisu dali da gledamo Tajči uživo i spriječili masovni drk mjeseca, iz kasarne u Vranju pamtim još jedan detalj.

U JNA je bilo obavezno gledanje TV Dnevnika TV Beograd od 19.30.
Klasično ispiranje mozga čitano od strane užasno ružnih i starih baba neljudski dubokih altova koje nas je timarilo vijestima o uspjesima jugoslovenskih kolektiva i tek pokojoj sitnoj krizi.
Jer te davne 1990. informativne emisije još nisu bile crna kronika ko danas.

Inače, za razliku od ovih timbildinga koji prolaze današnje generacije, JNA na granici s Kosovom je bila debelo sranje, bez veza sa svijetom, putovanjem kući dvaput godišnje i jezivim strahom starješina od raspada države i smanjivanja njihovih oficirskih plaća itd., itd…
I sve se to lomilo na leđima nedozrelih golobradih gimnazijalaca i ne bi baš to opet ponavljao.

Jedne je večeri dnevnik počeo izvještajem s nogometne utakmice Dinamo-Zvezda s Maksimira.
Komentator je drvio da kakvo nasilje, kakav huliganizam, kakva sramota, a onda je na snimci Boban skočio na murijaka, pa neki tipovi, njih stotinjak – mlatilo njih par na tribini.
Scena je bila grozna, naježio sam se, a onda je komentator rekao – eto, to su divlji zagrebački navijači napravili sirotim pristašama Zvezde.
Oficir je zgasio televizor, a škvadra u prostoriji, njih tridesetak me pogledalo ko pseto uz poneko dobacivanje – ono, stvarno ste primitivci, seljačine i sl.
Naravno da se sve brzo zaboravilo, to se više nije spominjalo na dnevniku, jedine dostupne ovine – Borbu na ćirilici baš i nisam čitao, i tako sam se vratio doma.

Jednog lijepog dana sam sjeo s frendom napivce i pitao, kako je on stalno visio po tekmama – da šta se to dogodilo u Maksimiru i zakaj su bez razloga prebili one zvezdaše.
Frend me pogledo ko zadnjeg debila i rekao – pa Delije su mlatile naše, idiote, ljudi su još po bolnicama…

E onda sam se smrzo.

Prokleto je gazdom državne televizije biti, kad imaš moć prodavati narodu ono što i kako ti želiš.
TV Beograd je plasirala takvu laž na tako perfidan način da sam u tom trenutku odlučio da više nikada ne vjerujem ničemu što se pročita na televizijama.

Danas državna televizija huška Hrvate protiv Slovenaca.
Kako bi raji zamaglila oči da se u miru iza leđa kraducka.
A poznajem par divnih ljudi u Sloveniji koji mi isto kažu kako su im govna na vlasti, ali da ih se ne da iskorijeniti jer isplivavaju samo još gori.
Poznato?

Pa sam i osmu godinu krenuo zaredom na Planicu, uvjeren da će i ove godine biti sve pijano i veselo.
Ali.

Prvo nas je držalo sat vremena na granici.
Onda nas nije pustilo u Kranjsku Goru nego nas je murija usmjerila na talijansku granicu i natjerala na višesatni marš po snijegu do koljena prema letaonici.
Umjesto putokaza, mladi su volonteri dijelili letke o potpisivanju peticije protiv ulaska Hrvatske u EU.

Tuga.
Kažu da je to potpisalo oko 1500 Slovenaca u mjesec dana.
Dokaz da ih je više normalnih.

Neki su od nas čekali bus, i tamo se dogodilo ono najgore.
Dvadesetak Slovenaca je prvo istjeralo par naših dečki i cura povicima – Hrvati, marš van, i onda je došlo do šore.
Kasnije je Ljubu čak i napala maskota dok smo plesali na glavnom gradskom trgu, al se to ubrzo smirilo.
I Ljuba je priznao da je provocirao.
Iz ove perspektive djeluje smiješno.

Eno sličko, prosem?

Kome ti sobe?

Al samo sam se zeko…

E, buraz, ono, frajer se samo zezo, ono…

Ma sve okej (obratiti pažnju na nježne ter umiljate face Hrvata!), zagrl, zagrl…
Ko Teletabisi…

Kaj tek Slovencima pričaju o nama na TV dnevniku svojim mediokritetima…
Svinje balkanske primitivne koje nam ne daju naše morje?

I čemu svo to ispoljavanje agresije kad je kao nama loše a ne njima.
Ili je to sve u glavi?
Uglavnom, pripisat ću sve ovo nesretnom spoju slučajnosti, i dalje volit svoje frendove, bili oni crnci, Čukči, homići ili pingvini i gnušat se političara koji siju zlu krv.
Al sam morao primjetit.

Jer smo samo došli pit i navijat.

E, da, dobar im Union ove sezone…

Nego, krenulo nas 75 s dva busa (hvala Petra) iz Zagreba, popilo se, ja pio sve što mi se dalo pa me sad škaklje grlo

pojelo sendviča, degustiralo prvu Šarlijevu orehnjaču u životu (vjerovat ću mu kad je tako savršenu ispred mene osobno zavalja, ljubi ga Riba), bauljalo sat vremena po planičkom maršu,

nerviralo zbog previše vjetra, pogalo u pauzi na The Clash, lokalo, slikalo,

navijalo

žene krale Snickerse pijanim Austrijancima koji su ih neuspješno barili,

(ne, ovaj čiko nije Austrijanac)

saznalo da su neki od nas incidentni, ali tek kasnije,

s jakim morskim snagama,

i onda uz pjesmu

krenulo nazad, Kojotica je opala na nos preko zlokobne stepenice na kojoj se strovalila i 2007., svi se zaljubili u slovensku gošću pozamašnog cuga, plesalo se na slovenske polke, Klara našla Albance pa se svi slikali s njihovom zastavom koju sam specijalno za to nabavio iz kioska na rubu Tirane,

(ne, to nisu Albanci, to su naši),

neko mi je maznuo oba tri sendviča pa sam žicnuo tipa do sebe (fala), slušao kako svi pričaju kako je Petra obećala pokazat cice pa nije, pa predlažu da kidnapiramo Petru na pišanju, pa je bio besmisleni incident, a onda sam zakunjao dok su putem za Zagreb drugi još ubijali koju litru viskija.

Jedini dan u godini kad mozak stavim na off.
Nikad kompliciraniji, ali svjedno divan.
Ah, dedlajn.
Ima neko kaki fušić za barba Ribu?