Planica 2009.

Planica 2009.

Za sve koji su uplatili 90 kuna za prijevoz, skupljanje je u ovu subotu u 04.30 na parkingu iza Cibone.
Ide se s dva velika busa pa ima mjesta.
Ko zakasni – peder, zadnji bus kreće najkasnije u 5.00.
Nemojte počet lokat prije granice.

Na drugoj benzinskoj u Sloveniji moramo stat i pokupit dva komada.
Podsjetite me na to ak mi krene s Kazzovom biskom, a do sad je uvijek kretalo.
U Kranjskoj Gori smo oko 9, zapamtite di je stal bus jer s istog mjesta krećemo točno u 17.00.
Do letalnice voze besplatni busevi, ak se napijete recite da ste Bugari.

Povratak s letalnice do K. Gore je lakši busom nego pješke, ali ako skužite da se penjete, na krivom ste putu.

Nek mi neko ponese štap za pecanje da ne nosim džaba albansku zastavu.
Polagano učite himnu – Albanijoooo, moja ružo procvalaaaa…
Smile radi transparent za najstarijeg pobjednika u povijesti svjetskog kupa (CROKABE), nek neko ponese plahtu i sprej.

Ne odgovaram na provokacije, kao ni za ičiji život pa se pazite.
Ima još desetak mjesta u busevima, pa se slobodno ali jako brzo prijavite na planica2008@gmail.com

Do tada si pročitajte ovaj blistav te ingeniozan tekst koji je u cijelosti objavljen u novom Playboyu.

Planica 2009

Lov na 250 metara!

Pedesetak mladića u čučnju juri niz padinu preko sto na sat, odlijepe se od snijega i lete nekoliko sekundi u provaliju. Ako preskoče 200 metara, kreće matrica s himnom, a deseci tisuća ljudi piju rakiju i urlaju od sreće. Planica, Slovenija, dan totalnog hedonizma

Potkraj ožujka na tromeđi Slovenije, Italije i Austrije vrijeme se zaustavlja. Zaboravljaju se radne obveze, svadbe, rođendani, godišnjice veza, a horde hedonista oboružane alkoholom dolaze na skijaške letove na Planicu podno Julijskih Alpa, najposjećeniji event u tom dijelu Europe. I sjedne im dolina Tamar – k’o budali šamar.

Slovenci su u Guinnessovoj knjizi rekorda zabilježeni u dvije kategorije – posjeduju najviše traktora po glavi stanovnika i imaju najveću skijašku letaonicu na planetu. Traktori i nisu bitan faktor, a ni spomenuti sport nije pretjerano zanimljiv Hrvatima. Jer u njemu imaju uspjeha kao (zasad) u curlingu ili peloti. Rezerviran je samo za mršave seoske dječačiće do 65 kila žive vage koji se ne boje pri brzini od 110 km/h strmopizditi s vrha planine u ponor te po sedam i više sekundi glumiti orlove. A baš zbog toga je i odaziv publike golem.

Spoj adrenalina koji se može rezati nožem, potoci alkohola svih vrsta (dopušten je unos svega, od radlera preko absintha do napalma), napaljene groopies koje nakon par grogova ili Zlatoroga otkidaju na svakog Finca i Norvežana, deseci tisuća brkatih Poljaka, debelih Nijemaca, Austrijanaca u nošnjama, razvaljeni Skandinavci, veseli Hrvati sa zastavama Angole, Gane i Albanije, krckalice za plašenje vrana, limena glazba i ini bukonosci u uzavrelom kotlu zvanom Velikanka…

Krš, lom i dernek, par sati totalnog hedonističkog ludila. Kad jednom posjetite finale svjetskog kupa u skijaškim skokovima, sigurno se vraćate!

Svake se godine, na samo tri sata vožnje od Zagreba, u prekrasnoj alpskoj dolini u tri dana natjecanja okupi i do stotinjak tisuća ljudi koji satima ne prestaju urlati. Iako je samo navijanje besmisleno, i bez glave i repa (kao u zagrebačkoj Areni), za razliku od ostalih sportova – ovdje svi navijaju za sve. Takva pozitiva, veselje, totalni fair-play (zviždi se samo prvom čovjeku Saveza Walteru Hofferu jer raja mora imati Pedra, iako žiri skraćuje zaletište, a ne taj Austrijanac) i dobra vibra – definitivno ne postoji nigdje na svijetu. Osim možda u Pamploni. Ako ste bik…

Sve je počelo 1934., kad je u hladnoj dolini Tamar (okruženoj trima vrhovima višim od 2000 metara) održano prvo međunarodno natjecanje na kojem je Norvežanin Birger Ruud skočio 92 metra i postavio svjetski rekord. Čarobnu granicu od 100 metara dvije godine poslije prvi je prešao Austrijanac Sepp Bradl.

Alfa i omega Planice, poput Ante Kostelića za hrvatsko skijanje, bio je Stanko Bloudek. Osim što je prvi na svijetu smislio kemijsko prepariranje snijega na uzletištu (za veće ubrzanje od mekog), iz godine u godinu obnavljao je i prepravljao letaonicu za još bolje rezultate. Ipak, do 1968. rekorde su preuzeli Oberstdorf i Kulm.

Nakon Bloudekove smrti na scenu stupaju braća Lado i Janez Gorišek, koji projektiraju i grade novu letaonicu. Daju joj radni naziv Velikanka, iskopavaju 15.000 prostornih metara zemlje te uljepšavaju stadion i okolicu koji mogu
primiti stotinjak tisuća zainteresiranih. Zlobnici bi rekli – svakog drugog Slovenca.

Godine 1969. tu su svjetski rekord rušili Finac Bjørn Wirkola, Čehoslovak Jiří Raška i na kraju sa 165 metara Austrijanac Manfred Wolf. Međunarodni savez (FIS) odluku da se prvo svjetsko prvenstvo u letovima 1974. održi na Planici donio na kongresu u našoj Opatiji. Prvi svjetski prvak postaje Švicarac Walter Steiner, kasniji svjetski rekorder sa 176 metara. Granicu su do 1994. na Planici još pomicali Amerikanac Jeff Holland (186), Finac Matti Nykänen (187 i 191) te klasik koji bi prije svakog skoka kraljevski petno hračnuo i obrisao masivni brk – Poljak Pjotr Fijas (194).

Nova era počinje 1994., kad braća Gorišek rade radikalni zahvat s letaonicom te prvi u svijetu produžuju mogućnost letenja preko 200 metara. Natjecanje ulazi u povijest jer se rekord ruši triput, Austrijanac Martin Hoellwarth (196), Finac Tony Nieminen (prvi u povijesti preko 200 metara – 203) te Norvežanin Espen Bredesen (209), a pobijedio je četvrti čovjek – Čeh Jaroslav Sakala. Natjecanje 1997. zauvijek je ostalo u srcima Slovenaca jer je sve bilo u znaku pobjednika svjetskog kupa, domaćeg heroja Primoža Peterke. Nakon golemog uspjeha golobradi aknasti pubertetlija nije se uspio držati s teretom slave i uslijedili su problemi s policijom (prebrza vožnja, alkohol), no to nije ni sjena priče o Mattiju Nykänenu, Fincu koji je od statusa božanstva došao do potpunog dna, i sad se u zatvoru oporavlja od alkoholizma, agresije, braka i neuspjele karijere stripera i rock pjevača.

Današnji rekorder je Norvežanin Bjørn Einar Romøren

s impozantnih 239 metara. Jedini koji je doskočio preko te daljine bio je drugi legendarni Finac Janne Ahonen, koji je par minuta nakon Romørena skočio 240 metara, ali pritom pao na leđa. Dogodilo se to u ožujku 2005., na natjecanju na kojem je rekord obaran četiri puta, najviše u povijesti. Redom: Tommy Ingebrigtsen, Romøren, Matti Hautamäki

i ponovo Romøren.

Četiri su godine sasvim dovoljno dugo razdoblje da se može krenuti na rušenje starog rekorda. Letaonica je spremna, a organizatori najavljuju nikad bolji provod i daljine. Iako im navijači

zamjeraju što su u tri godine dizali cijene ulaznica sa 12 na 15, i ove – 18 eura, te postrožili gledanje u ruksake pri ulazu. Sad te majčinski potapšu po leđima kad vide rakiju.
Glavni konkurenti za naslov? Nezahvalno za prognozu. Vjetar, kiša, vrućina, zli Walter Hofer… Puno faktora. Nijemci računaju na povratnika Martina Schmitta (držao svjetski rekord sa 214,5 metara). Finci se uzdaju u sjajnog Harrija Ollija i veterana, miljenika hrvatskog dijela publike – Mattija Hautamäkija. Zbog ovog se čovjeka svake godine od 2004. po dolini Tamar ori pjesma “Oj hrvatska mati, Matti Hautamäki!”.

A kako je čovjek u karijeri pomicao granicu čak četiri puta (najviše uz Nykänena), red je da ga se dođe podržati. Švicarac s facom djeteta, drugi u svjetskom kupu, Simon Ammann, uz kolegu Andreasa Küttela pokušat će pomrsiti konce ove godine sjajnim Austrijancima. Ali Amman je ipak prvenstveno skakač, a ne letač. Norvežani su pak provjerena nacija letača, pa Jacobsen, Bardal i naravno, Romøren ni ove godine nisu za podcjenjivanje. Naš pritajeni favorit među vikinzima je probuđeni Roar Ljoekelsoey. Svejedno, ekipa s nesunčane strane Alpa (ako je Slovenija sunčana), Wolfgang Loitzl, Thomas Morgenstern i, naravno, fantastični Gregor Schlierenzauer (vodeći u poretku) teško će ikome prepustiti zlato. Pogotovo u timskom natjecanju, koje je na rasporedu u subotu 21. ožujka – pojedinačna su u petak i nedjelju. Mnogi će se kladiti na mladoga Gregora, koji je već pomaknuo rekord u Kulmu i ne izgleda kao da će uskoro prestati rasturati daljine. Iako je s letovima uvijek kocka.

Od simpatičnih letača-iznenađenja, treba svakako izdvojiti japanske “djedove” Noriakija Kasaija, Takanobu Okabea i Kazuyoshija Funakija (skakao je u siječnju u Sapporu – vraća li se to slovenski zet, slavni Kazo?). Ljudi zajedno imaju godina kao svi skakači iz top 10 zajedno, a ne bi bio red da se ne taknemo i rijetkih Slavena – Rusa Dimitrija Vasiljeva i obećavajućeg Čeha Romana Koudelke.

Najuspješniji letač u povijesti Planice njezin je četverostruki pobjednik Istočni Nijemac Jens Weissflog. Pobjedu manje imaju Adam Malysz, Hautamäki i Primož Ulaga. Najmlađi je pobjednik Schlierenzauer, koji je to napravio prošle godine u dobi od 18 godina i tri mjeseca. Ove smo se godine oprostili od velikog Ahonena i starog lisca Ceccona, u svjetski kup lagano se guraju sinovi skakača za koje se navijalo osamdesetih (Zografski), a primat drže Austrijanci uz bockanja Skandinavaca. Malysz je i dalje, uz Roberta Kubicu, najveća sportska zvijezda svoje Poljske, iako miljama daleko od stare forme. No, svejedno, na svako spikerovo spominjanje skromnog brke iz Wisle – iz mase zavijori koja stotina crveno-bijelih zastava i cijelim se stadionom promoli frenetično urlanje. Da ne spominjemo količine poljske vodke koja kola Planicom posljednjih godina i stvara vrhunsku atmosferu.

Nakon Bogdana Norčića, Mirana Tepeša, Primoža Ulage, Francija Peteka i Primoža Peterke, ugled nažalost nikad lošijih Slovenaca, ove će godine pokušati obraniti mladići na čelu s Robertom Kranjecom, trenutno najbolje plasiranim Slovencem u svjetskom kupu (35. mjesto – katastrofa). Robi, slovenski rekorder sa 229 metara, uvijek je pokazivao veću sklonost letenju pred skakanjem, a dok ne stasa neki novi mladi “letalec”, tu je već spomenuti povratnik Peterka (ima fan klub i u Makarskoj), te otkriće – 21-godišnji Robert Hrgota, sasvim solidan na zadnjim letovima u Oberstdorfu.

Hrvati, osim što ih se svake godine okupi barem 500 ako ne i tisuću (Makarani, Omišani, članovi Leta 3, Istrijani u narodnim nošnjama, Zagorci, zaljubljenici okupljeni na stranici www.skijaski-skokovi.hr.), s Planicom imaju još jednu poveznicu. Donedavni slovenski rekorder sa 205,5 metara, Goran Janus, po majci je Hrvat, pa je to i neslužbeni hrvatski rekord.

Boje Lijepe naše po svjetskim skakaonicama trenutno brani slovenski junior Urban Zamernik.

Njegov otac je s ljudima iz hrvatskog Olimpijskog odbora dogovorio financiranje trenera i gradnju infrastrukture u Delnicama gdje već postoji skakački klub. Kako to i obično biva u Hrvata, obećanja su ostala u zraku, novac nije nađen, a razvoj mladog skakača i hrvatske juniorske reprezentacije (mlade Delničanke bi bez problema mogle skakati Kontinentalni kup) ostao je na papiru. Zamernik i dalje traži sposobnog menadžera i sponzore, a do tada će na svjetskim prvenstvima poput zadnjeg u Češkoj – bilježiti sedamdeseta mjesta. Hrvatski se funkcionari slikaju i lažno obećavaju, talenti propadaju, a kad se iz inata i dišpeta rađaju Kostelići i Vlašićke – busaju se u prsa… Klasika. Osim uvezenog Slovenca, u Hrvatskoj životare klubovi u Delnicama (Goranin) i zagrebačkim Šestinama, bez veće buke.
Ali, ožujak je vrijeme za Velikanku i istoimeni doživljaj. Samo vas tri sata vožnje dijele od, pulskim žargonom, “Štale” godine, pa što reći, nego – svi na Planicu! Dejmo, fantje!

TOMI TRBOVC Predstavnik za odnose s javnošću Slovenskog skijaškog saveza (SZS)

Koliko se gledatelja očekuje 2009. Koliko ih je bilo najviše u povijesti natjecanja?
Legenda govori o više od 100.000 gledatelja u dolini “pod Poncami”. Ali, ta je brojka ipak pretjerana. Teško je govoriti o točnom broju, ali realno je govoriti o 40.000 u subotu i 80.000 u sva tri dana. Na ovogodišnjem natjecanju očekujemo oko 60.000 posjetitelja, kao i tradicionalnu skupinu navijača iz Hrvatske.

Koliko se novca ulaže u jedan tako velik događaj?
Letovi na Planici se financiraju putem ulaznica, sponzorskih ugovora i prava na televizijske prijenose. Proračun se ugrubo kreće oko 1,600.000 eura. Treba znati da je za natjecanje koje traje samo četiri dana letaonicu potrebno održavati tijekom cijele godine, pa to bitno povećava troškove. Trenutno smo na pozitivnoj nuli jer smo uspjeli vratiti neke dugove iz prošlosti, ali ako se država ubrzo financijski ne isprsi s donacijama za poboljšanje infrastrukture, Planici se ne piše dobro.

Kad će se napasti granica od 250 metara?
Trenutačno je u planu gradnja velikog nordijskog centra, ali se dovršenje očekuje tek 2013. Do tada naši inženjeri rade na poboljšanju kvalitete snijega i smišljaju nove trikove za još veća ubrzanja i veće daljine. A ove godine, 21. ožujka 2009., netko će garantirano preletjeti 250 metara! Zato obavezno dođite na Planicu i pogledajte svjetski rekord uživo.

Eto.
Vidimo se!