Jedan od dražih filmova u zadnjih dvadesetak godina mi je svakako i The school of rock, duhovita moderna bajka o lažnom učitelju, fantastičnom Jacku Blacku u svojoj najboljoj ulozi, koji u tajnosti trenira učenike za nastup na glazbenom festivalu.
Nikad nisam naučio dobro svirati išta, ali uvijek bih revao po tulumima, curama poklanjao kompilacije, i satima tulio u Cliu, a Škola Rocka je bila dodatno oduševljenje kad sam je pogledao i u društvu svog omiljenog kritičara.
Moga štovanog kolege s kojim sam napisao nekih dvadesetak recenzija, izjevši tone tacosa i kokica, danas više nema, ali se uvijek sjetim njegove male ručice s kojoj sam se uvijek borio oko prvih zalogaja, zbog čega me više baš i nećete često sresti u kinima.
No, njegov duh ostaje, dapače, kad sam ušao na probu benda Slanci u zagrebačkim Dugavama – kao da sam ga vidio među desetak mladaca koji su štimali gitare, namještali mikrofone, vrtili palice… A onda su odsvirali pjesmu posvećenu projektu RokOtok. Suze su potekle, rock zabrujao, pobjegao sam i prije nego sam rekao išta suvislo, ali pjesma ostaje, i uskoro ćete čuti za sjajne novosti.
Popričao sam malo s vlasnikom škole gitare, entuzijastom i radnikom Tomislavom Tomijem Šnidarićem, koji uz ženu i tri sina, svo svoje slobodno vrijeme provodi s mladim ljudima i uči svirati i voljeti to što rade…
Tomislave, kratki CV, prosim te…
Po struci novinar, po duši muzičar, po strastima gurman! Djetinjstvo proveo na Krku, otok uz kojeg sam emotivno jako vezan, srednju školu i faks završio u Zagrebu. Zadnjih pet godina vodim El Musicante – potpuno drugačiju školu gitare te sa suprugom Ivom pokušavam uspješno upravljati obiteljskim brodićem s još tri mala mornara Matijom, Noelom i Oliverom.
Otkud ideja za glazbenu školu?
Ideja je bila, ali ne o glazbenoj školi. Ona se sama stvorila po putu. Eto slike: u ranim tridesetima, deset godina radim u velikoj državnoj firmi, kužim da neću postati rock zvijezda, prvi sin je po rođenju u ozbiljnim zdravstvenim problemima (srećom sada iskontroliranih) – osjetio sam da ne želim gubiti vrijeme u životu i stavljam sve na kocku. Imao sam iskustvo rada u glazbenoj školi, a i sam sam kroz odrastanje prošao mnoge stvari kao učenik. Imao sam snažnu viziju kako muzička priča treba izgledati i kako je treba komunicirati.
Kada se 15 godina baviš bendovima nakupiš jako puno opreme, iskustva i poznanstava – bilo je trenutaka kada sam razočarano pomislio kako sam potratio sve te godine i onda odjednom se sve to pretvorilo u zlatan kapital. Uglavnom obukao sam najšareniju košulju, ostavio raščupanu kosu na glavi i krenuo kucati na vrata – otvorila su se, i eto, danas smo tu (smijeh)…
Što si sve radio prije toga?
Hah duga je to lista. Kao klinac s mora, od 6. razreda sam svako ljeto radio razne poslove, a selidbom u Zagreb sam i preko godine kao srednjoškolac svirao sa starijim burazom po bircevima vikendom, teambuildinzima, rođendanima… i tako rješavao džeparac. Na faksu sam paralelno radio na HRT-u, pa kulturu za Glas Koncila, pokrenuo jedan studentski časopis i standardno studentski – ankete, skladišta i sl. I onda je eto jutarnjeg poziva da dođem u HEP na razgovor za posao. Navodno me preporučio tajnik s faksa jer sam bio među studentima s najboljim ocjenama. Ostao sam u HEP-u, energetici, korporativnom novinarstvu i PR-u okruglih 10 godina.
Meni je toliko normalno bilo raditi različite poslove, zarađivati svoju kintu i jako sam zahvalan roditeljima da su me tako odgojili i usmjeravali. Dvije su mi stvari bile doduše strogo zabranjene – sviranje na ulici i pranje šajbi na benzinskima i trajektima – stari je bio uvjeren da je to prosjačenje. Žao mi je zbog ulice.
Kako preživljavaš?
Pa eto, radim kao konj (smijeh)… Vodim odličnu školu gitare eto kako preživljavam, haha!
Gdje skupljaš klijentelu?
Iznimno dobro surađujemo sa školama, knjižnicama, župama, a to su sve mjesta gdje vrvi djecom i mladima. Ljudima se jako sviđa naša priča, pristup i vide da dajemo više od 100% i zato stvari rastu. Upisi su nam u rujnu, ali upisujemo u El Musicante kroz cijelu godinu jer imamo jako puno opcija uklopiti nove polaznike s obzirom na dob, predznanje i lokaciju.
Kako ste ugrabili ovaj prostor?
Grad Zagreb je raspisao natječaj i mi smo se javili i jedini doduše i pojavili jer taj prostor je bio toliko zapušten i prljav da apsolutno nikog nije zanimao. Cijelo ljeto smo radili i ulagali, stariji polaznici su se uključili i eto uredili smo multifunkcionalni prostor gdje zasad držimo školu gitare, bubnjeva i bendovskih i pjevačkih radionica, ali uskoro ćemo urediti malu kino dvoranicu, opremiti je gramofonom, kazetofonom i CD plejerom kako bi djeca dobila kontakt ne samo s odličnom glazbom i filmovima nego s cijelim kontekstom kroz tehnologiju.
Kako se može doći svirati kod vas?
Prostor je namijenjen za redovito korištenje isključivo našim članovima, ali naravno da rado primamo goste! Dakle tko ima ideje, volje neka samo zvrcne i mam dogovorimo (smijeh)…
Tko to sve financira, od čega živiš?
Mi smo udruga koja se, logično, financira iz članarina, ali i projekata na koje se prijavljujemo. U El Musicante priči uz mene sudjeluje još sedmero mladih, sjajnih ljudi i guramo s veseljem i žarom naprijed.
Koji ti je cilj?
Zaljubiti što više djece i mladih u gitaru, muziku, sviranje, potaknuti prijateljstva, ohrabriti ih da samostalno stvaraju i biti im podrška na tom putu koliko god treba.
Što očekuješ od ovih klinaca danas da bude jednog dana?
Da postanu dobri i zadovoljni ljudi kojima je El Musicante priča bar malo tome pripomogla.
Kako vidiš sebe?
Heheh, kao tipa koji želi mijenjati svijet. Htio sam to napraviti kao rock muzičar pa nije prošlo, a sada imam privilegiju raditi s djecom i mladima i prilično direktno utjecati na njihovu formaciju. Učenje instrumenta je samo jedan segment muzike – muzika je način života, on oblikuje kako prilaziš drugim ljudima, utječe na osobnu estetiku koja te određuje kao pojedinca. Recimo na našim ljetnim školama, među ostalim, gledamo glazbene filmove pod zvjezdanim nebom (School of rock obavezan!), sviramo gitare uz vatru usred livade, pečemo kuruzu i kobase.
Mi smo recimo škola koja je u 5 godina organizirala više od 100 nastupa za svoje polaznike – to doslovno nema nigdje! Imamo slušaonice, snimamo spotove, idemo u glazbena studija, sviramo humanitarne stvari, medijski gostujemo…. Non stop širimo kontekst! Evo nas sad i kod tebe i RokOtoku (smijeh)… Muzika je puno veličanstvenija priča od pukog savladavanja instrumenta i zato okupljam ljude s entuzijazmom, iskustvom i istim pogledom na stvar da guramo taj kamen uzbrdo zajedno.
Koji su ti najveći problemi?
Nepostojanje radnog vremena i premalo vremena za sve što bih htio (smijeh)…
Možemo li ti ikako pomoći?
Apsolutno! ‘Ajmo raditi stvari zajedno, zavrtit’ novu ideju i gurnut klincima da to odrade bolje nego što bi naša stara garda ikad (smijeh)…
Hvala Tomo, hvala El Musicante, divnu stvar radite, dabogda pobijedili i na Splitu i Zagreb Festu i onom trećem!!! Najdublji respekt, samo hrabro dalje.
Više informacija:
