Bio sam sedmi be.
Ili osmi, ili šesti, ko će znat, uglavnom, tako davno da se svibnjem još itekako automatski dizalo na sirenu u 15.05…
Lijeni debeljuškasti cinični klinac vrijeme bi provodio čitajuć stripove, romane, knjige, gledajuć telku i lagano se zatvarajuć u sebe jer je bio u glupom kvartu.
Naime, živjeli smo u centru Zagreba okruženi oficirima JNA koji su radeć klince nekako uspjeli fulat moje godište, pa nas je u cijeloj ulici bilo 3-4 polunormalna.
Starog nije dovoljno bilo doma jer ga je klalo na poslu, stara je uvijek stara i žensko pa ti nakon pete godine više nije zanimljiva.
Puno godina kasnije zaključio sam kako je u osnovnjaku bilo najljepših trenutaka od kvatrologije vrtić-škola-gimka-faks, ali toga tada, naravno – nisam bio svjestan.
I jako me nerviralo kad bi se Karlo i Mario htjeli mlatit jer se meni oblom, dežmekastom i lakomlatljivom – nikako nije mlatilo.
Cure me nisu zanimale jer nisu čitale alanfordove , skupljale sličice nogometaša i grozile se kad bi podrignuo, a barba Ribin podrig u svako doba dana je tih dana bio na cijeni, da bi koju kodinu kasnije postao i prvak Jugoslavije.
Ah, mladosti…
Nisam dobro igro nogač, stalno bi visio u napadu kraj stative i tu i tamo ugurao koji otpadak.
Damn, pa upravo od toga žive i Hrubesch, Inzaghi i još uhuhu njih, ali skrećem s teme.
Uglavnom, doma nit sam išta pitao, nit sam išta saznao.
Na jedno uho nutra, na drugo van.
U školi je umjesto naše profe iz biologije na predavanje o seksualnom odgoju došla neka druga teta na koju se nismo pelcali nego i dalje igrali država-grad-rijeka, potapanje brodova ili pokušavali šlatnut Ivanu, Luciju ili Sašu koje bi sjedile ispred nas, često riskirajući topli šamar.
A seksualni odgoj je bio sveden na dva sata.
Ne tjedno, ne mjesečno, ne godišnje – u školovanju!
Doma nije bilo šanse nekog pitat, pa sam tajne o jajašcima, dražici i međici saznao tek nakon vojske, uživo.
Uglavnom, da skratim, bio sam jako povodljiv.
Stari mi nije bio idol jer bi se strgan od posla strovalio u krevet i rekao da ne galamim.
Mama je slagala pasijans, rješavala križaljke i pomagala kad bi zapelo s fizikama i matematikama.
Pravog frenda nisam imao.
Tog dana sam se kao i obično vraćao doma iz škole napucavajuć kamičke.
Prošao sam i pored Gimke, igrališta s malim vrtićem s dvorištem.
Od tamo su mi mahnuli Kiki, Robi i Hrvač.
Kiki je bio cekavac, panker, Robi je dobro igro nogač i nekako divalj, Hrvač je bio ok ali u svom svijetu.
Pozvali su me do sebe.
Kiki je rekao – „Oš snifat s nama?“, držeći pritom jeftinu najlon vrećicu (pod utjecajem kvarta, zvali smo ih „kesicama“) u jednoj i Tigar Pirot izvana crveno a iznutra žuto gnjecavo tekuće ljepilo.
Stao sam u čudu.
Kroz glavu mi je prolazilo – čovječe, konačno ću bit frajer, napokon će me drukčije gledat!
Jer, naime, curice su tada gledale Gorana koji je doma imao video, Borisa koji je imao novi digitalni sat S CRVENIM BROJKAMA, Sinišu koji je najbolje igro nogomet…
A ja sam bio tek sitni knjiški moljac koji nije pokazivao fizičke znake razvoja i koji je tek u četrnaestoj prvi put otišao u trst i kupio si limenku Fante koja mu je onako prerezana na vrhu još pet godina služila kao kantica za olovke.
Kužiš, mogu se nasnifat i bit faca, ono, sve će mislit da sam ono, kužiš, ne…
Dolazim doma, bacam stvari, urlam „Mama, odo vaaan“…
Mama me naravno low kickom zahvati na izlazu i dovuče do stola na juhu i piceka, pokušava saznat kak je bilo u školi, a ja samo mislim kako moram požurit jer mi upravo izmiče razredni rejting godine.
Jer je do tad bio najviši kad sam se zrigo u busu za Pionirski grad.
Uglavnom, progutah to živo pile, odletim van i dotrčim do vrtića.
A tamo tri murijaka vuku svaki svog kretena za uho i guraju u maricu.
Iako sam u prvom trenutku pomislio „Čovječe, zamisli koja bi tek faca ispo da me murija dofura upred školu“, od tada puno više cijenim piletinu.
Pet godina kasnije na jednom tulumu sam opet sreo Kikija koji je ostao panker i navukao na hors te pretežno kvario kvartovske tulume jer nije pazio na higijenske navike.
Ostao je legenda kvarta po dvije stvari:
Na tom je tulumu Denis stavio petardu u slavljeničku tortu pa je ista završila po zidovima. Kiki je taj tren ušao u kuhinju i sav zbunjen pitao – „Ko je rigo po stropu?“
Druga je bila na koncertu Leta 3 u Šmidhenu kad su donijeli i bacili u publiku deset kila cipala govnara iz riječke luke. Starih par dana. Kiki je, tad već jako načet uredno skupio jednog cipla s poda i nosio doma u Zaagreb za pojest. Nažalost, u busu u kojem sam i ja bio…
Kikija odavno više nema.
Ubio ga nekvalitetan hors.
Kao i Slavka iz jedne druge priče.
I doktora iz treće.
I mogao bi još desetak priča ispričat o veselim i simpatičnim klincima koji ili nisu slušali starce ili su naletili na idiote koji su im dali da probaju neku drogu kako bi si digli profit i kupili jaču bemburu i skuplju Simonu.
I otišli kvragu…
Umro je Dino Dvornik, veliki talent, glazbenik, performer, zajebant.
Vječito dijete, tema razgovora, idol, sastavni dio svakog tuluma.
Ne cigla, nego prva deka u kući hrvatske moderne mjuze.
On je isto jedan od tih Kikija, Slavka, Doktora i sličnih koji su se rano navukli na drogu i koja ih je prerano i potpuno uništila.
Iako, koliko je Dino bio lud, ne bi me čudilo da danas iskoči iz groba i napravi najluđu feštu u povijesti funka i gurne Jamesa Browna i Princeta na drugo i treće mjesto.
Gade mi se ljudi poput Gala i Lukića koji daju izjave o njegovoj smrti u stilu „Ja sam ga stvorio, ja sam mu bio najbolji prijatelj, ja sam znao da je talentiran…”
Puni su tih „ja, ja“…
Jeste mu vi i iglu u ruku zaboli?
Još mi se više gade mediji koji ne žele jasno i glasno reć da ga je uništila droga i da je to zlo i da se treba pazit.
Neki dan u tramvaju vidim prekrasnu curku, 16-18 godina, lijepa, blijeda i potpuno odjevena kao Amy Winehouse, spirsana, stetovirana, pundža…
I smrdi.
Kompletan ugođaj.
Netko tko prati medije mogao je pronaći na par mjesta vijest kako je Dino znao uzet brdo droge, zatvorit se mjesec dana u studio i izaći van s albumom.
I to je super, vauuu…
Užasavam se droge i korumpiranog sistema koji dopušta dilanje i štiti dilere.
Potkupljene suce i sve živo, kako je divno opisao TBF u Trilogiji.
Počeo sam razgovarati s Rokom.
Mjesec dana do trećeg rođendana.
Sad je u fazi zaštoa, sve ga zanima i guta informacije ko novi komp.
Prokleto bi htio uglavit mu kako je najbolje bit umjeren i da nisi napet ako si graničan nego ako si veseo i iskren – što sam na svom primjeru shvatio u 29-oj kad sam se pomirio sa starim i oprostio mu što mi nije kupio video za diplomu.
Dino, Kiki, Slavko… Svi koji ste naletili na drogu a niste znali niti imali koga pitati kuda će vas odvesti, počivajte u miru.
Svi vi mladi koji se nećkate, pitajte nekog starijeg i ne izigravajte heroje.
To vam kaže idiot koji je bio dva gutljaja juhe udaljen od vjerojatnog pakla droge jer je bio glup, bahat, povodljiv i nije slušao starce.
Dobro, relativno…
Tulumi na nebu su vjerojatno sjajni, ali nema aftera…
Serem.
A šatro moralist ide popit x piva prije tekme.
Engleze na breze!
PS: Samo da preduhitrim debile s komentarima “Pićko, Dino je bija kralj a ti si glupi Purger”, ovaj post nije bio kontra Dina nego protiv drogiranja. Hvala onima koji su shvatili…
59 komentara
ey bs ti je fora blo hehe opicen si ti sam nastawi tako
Pa kad ste se svi raspisali…
Mislim da su svakom normalnom i psihički zdravom ljudskom biću strahovi poznata stvar. Ili strepnje. Svi se mi bojimo ili strepimo za sebe ili svoje bližnje. To je normalna stvar. Kada se ne bi bojali ili strepili- tada bi bilo vrijeme da se postavi pitanje- jel’ to normalno?
Svi se susrećemo sa izazovima svakojakim,a vjera u sebe i pozitivan stav u stilu-vjerujem da neću “otići predaleko” je usađena u svakom živom biću od dana njegova rođenja,ako je ono psihički i mentalno zdravo rođeno.
Bitno je takav stav njegovati dalje kroz život. Bez obzira na iskustva koja “skupljamo”. Svako “loše” iskustvo oslabi pozitivnost i samopouzdanje. A TO samopouzdanje je potrebno da bi se kvalitetno živjelo.
Međutim, što su “životne” greške? Postoje li one ili ne? Koje bi bila najveća životna greška koju si počinio-la? Ja, neki dan, nisam znala odgovoriti na to pitanje kad mi je bilo postavljeno. Mislim da one,kao takve,ne postoje. Sve je to ŽIVOT. Na greškama se uči. Ako se želi naučiti. Ako se želi postati bolji. Svako iskustvo je dobro i ne treba ga ocjenjivati sa “dobro” ili “loše”. Ono je samo-iskustvo.
A ona koja mi zovemo neugodnim ili lošim upravo ta nas jačaju i oblikuju. Ona nas vode našim putem ka istini o nama samima. Netko krene na taj put u žestokom ritmu da bi došao do svojih odgovora,ali se izgubi negdje na putu i zaboravi kuda je zapravo on to krenuo… A netko uspije. I bez žestokog ritma pronađe zadovoljstvo.
Sve je to sudbina. A mi smo kovači valstite sreće i sudbine. I svatko od nas je dio mozaika,puzzla. “…jer su anđeli i đavli i narcis i grijeh potrebni za smijeh…”
Ne bismo trebali očekivati čuda od svoje djece,ali ja ću svakako svoje,jednoga dana kada ću ga imati,željeti samo učiti jedno- da cijeni sebe,obitelj iz koje je došao i da se trudi biti bolji i unaprijedi ono što je naslijedio. A ne da rasprčka.
Ako to uspijem-smatrat ću se dobrim roditeljem.
Samo,nemojmo zaboraviti-nije isto roditi se u familiji gdje je otac “otac” Hrvatskog glumišta ili gdje je otac samo- otac strojobravar (npr.). Drugačija je svakodnevnica u te dvije obitelji.Drugačije su želje i motivi. Dino,vjerojatno nije želio biti “sin” Dvornik. On je želio biti “sin” hrvatskog funka. I nije pitao za cijenu. Sam je tako odabrao.
Međutim- nije ni važna kvantiteta nego kvaliteta života. Danas,u kapitalizmu, zaboravili smo cijeniti one iskonske vrijednosti i živjeti za svoje stavove. I tu ne posustajati. Ili ipak-ponekad posustati- ali ponovo se pokrenuti i ići dalje,pa na što naišli…
svi već znaju da je droga štetna,al nemožeš nikoga naučit da ne bude znatiželjan. pa se djeca i mladi ljudi,već naučeni da je droga opasna, ipak zapitaju kakav je to osječaj i šta ti se to događa u glavi i tjelu,,,jer kako je Vonsmile reka:da je droga sranje,pa ko bi se drogira!? i onda ima onih koji će se pomirit s tim da nikad neće saznat,jer su karakterno dovoljno jaki ili samo zato šta se previše boje,,,drugi padnu pod utjecaj,pokleknu znatiželji i više se nemogu vratit. lječenje od ovisnosti dugotrajan je i težak proces i nije čudno šta neki ovisnici nemaju snage izlječit se. (koliko samo ljudi ne može prestat pušit cigarete,šta je daleko lakše od lječenja ovisnosti o drogama.) i trebali bi služit kao primjeri u kakav te pakao droga može odvuč,al netreba ih osuđivat,,,
prije da osudimo alkoholičare,koji baš ka i ovi,godinama sustavno uništavaju sebe,al i u puno većem postotku uništavaju ljude oko sebe.koliko alkoholičara zlostavlja ukučane,susjede,,koliko patnje priušti obitelji,koliko njih pretuče ili ubije nekoga u pijanim obračunima u kavani ili kući,koliko ih samo sebe ubije jer im alkohol odnese zdrav razum,koliko ljudi radi njih pogine na cestama,,,dok ,narkomani,uglavnom,štete samo sami sebi. a nama je ipak lakše oprostit alkoholičaru kad prizna da ima problem,nego narkomanu. uglavnom,koliko god djeci govorili i o drogama i o alkoholu,možete se samo nadat da će vama i vašem djetetu sreća bit naklonjena.
Puno ih ovdje govori “dat ću im knjigu Mi djeca s kolodvora ZOO”. Baš se ovih dana Christiane F vratila drogi. Ona sama je prije rekla, a potvrdili i psiholozi, da, koliko god popularna, knjiga (a još manje film) nije imala neki utjecaj na drogiranje u društvu – dapače, služili su kao predložak za romantiziranje cijele priče. Najveću je npr. popularnost Charles Manson sticao tek nakon masakra i medijske priče…
Ja se i inače ne bih posvetio tupljenju klinca teoretiziranjem i svako malo postavljanjem na stolac pa sad blabla. Eventualno, ako bih imao pri ruci dovoljno eskplicitnih slika i filmova u kojima u najgorim mukama i u svojoj bljuvotini, krepavaju, pate i umiru svi narkići ili kronični alkoholičari. Počet ću skupljati.
Ja sam zapela na dijelu gdje spominješ mamu (Sori Dino- respect. Post-dobar.). Profa Jakopović je CARICA. Veliko C. I boldano. Koja žena… I koliko je bila u pravu.. Iako ne rasturam geografiju dandanas, ali nebitno. Pozdravi je.
Dakle, bijo si bekač! Akači su najbolji!
Šteta što mi frend Vlado nije živ, pa da ti se skupa rugamo.
Excellent post, mate.
imaš pravo svako slovo, riba…
E ovo je nesto najbolje sto sam procilatala o Dinu. Jel mozes ti to objavit u nekim novinama, mislim jesi barem probao?
Kad su objavili da je umro svima je prva pomisao bila da se 100% predozirao, zapravo svi smo se cudili kak se to nije i prije desilo. Da li je dio njegove genijalnosti bio u tome sto je fakat s hrpom droge iso u studio (kao i jos xy drugih glazbenika) ili je cak mozda istina da bez nje nije mogo napisat nijednu postenu pjesmu, ili cak da se ponovo vratio na iglu, ili kombinaciju raznih sastojaka sada kad mu je umro stari i kad je trebao zavrsit album nakon tolkno godina i ocekivanja???? Kako god, ja vjerujem da prava inspiracija dolazi odnekud drugdje pa onda valjda ni tekstovi ne idu “ti si mi u zilama….”. Kaze Danijela nisu mu tekstovi bili jaca stvar. Nije mu izgovaranje recenica bilo jaca stvar, a kamoli pjesama.
Svi smo mi odrasli uz njegove pjesme i volimo ga to je istina ali i ovu drugu istinu neko mora rec, bas zbog klinaca koji su blesavi i naivni ili pak misle boze kak su ovi odrasli glupi i naivni kad ne kuze da je ovaj Dino bio narkic????
kajse može