Za Banja Luku sam uglavnom znao zbog Sportskog pregleda, emisije o kojoj sam bio ovisan u djetinjstvu, pa su u tom gradu počasno mjesto zauzimali rukometaši poput Smajlagića, Puca i Saračevića, ubojiti Marijan Beneš, ali i Slađana Golić, košarkašica iz one slavne generacije koja je s Arbutinom, Lelasicom i Razom došla do finala Olimpijskih igara…
U njoj su se rodili i velika Nela Eržišnik i Mustafa Nadarević, a samo me sto maraka dijelilo da ne provedem godinu dana u njoj. Toliko je trebalo valjda platiti onom uhljebu koji mi je trebao biti veza za odlazak u JNA, ali sam ipak završio u Vranju i Uroševcu.
Banja Luku sam posjetio par puta, jednom zbog koncerta grupe Therapy koja je došla na jedan od njihovih kvalitetnih rock festivala (stalno imaju neke svirke, deep respect, taman smo fulali Bajker Fest), a jednom i zbog moje ideje da u dva dana recenziram najbolje ćevape Bihaća i Banja Luke. Znate mene i ćevape, i znate kako Bosanci vole svoja jela, pa sam baš uživao papajući te slasne sočne, kolesterolu toliko mrske prutiće i pločice te to objavio na PunKuferu. Još sam dvaput na kratko turistički posjetio najveći grad ovog kantona, a onda je došao poziv od omiljenog mi travel magazina Place2Go za vikend posjet tijekom tjedna (uto-sri), pa kako imam govornu manu da ne znam reći ne – krenuli smo na put!
Testiranje ćevapa Bosne i Hercegovine – Bihać & Banja Luka
Do Banja Luke na papiru ima dva sata, u realnosti je to bliže tri, tri i pol jer je na granici uvijek gužva. Autoput kroz cijelu državu još nije dovršen, a juriti po ne baš najboljim cesticama – i nije neka preporuka. Opći dojam je da se grad jako brzo gradi i uljepšava, centar je puno čišći nego u Zagrebu, a imaju sličan problem kao i mi – iseljavanje i nedostatak radne snage. Svejedno, Gospodska ulica je stvarno lijepa aleja, s katedralom kao krunom na glavi. Za slikanje…
Ćevapi u Obelixu
Dvanaest bodova od Ribafishevog žirija ide našem vodiču Draženu koji nas je prije raspakiravanja odveo u – ćevabdžinicu Obelix. Banjalučki ćevapi su među poznatijima u BIH, zaštićene recepture i preporučenog omjera 70:30% junetine prema govedini. Za razliku od travničkih i sarajevskih serviraju se u karakterističnim pločicama po četiri ćevapa (i to je zaštićeno!), luk se reže na veće i tanje dijelove od sarajevskih, a nudi se i kajmak. Lepinja je deblja i krušastija od somuna, a iako je pred desetak godina bio nešto slabiji na ocjenjivanju, Obelix se sada doista iskazao jer su ćevapi (velika porcija – 10 maraka) meki, sočni, pikantni i općenito izvrsni. Usporedio bih ih s onima Duje Pisca iz splitskog Chevapa. Kapa dolje. Pohvala i za kvalitetu Nektara Banjalučke pivovare, mekanog i bez kukuruzne krupice, još da nije poslužen u krigle od tri decilitra… A i na novost u ponudi – riblju pljeskavicu, definitivno se mora vratiti!
Kako je najvažniji dio mog foodblogerskog dijela bio za nama, prepustio sam se uživanju u vođenoj šetnji okolicom grada. Posjetili smo najistočniji trapistički samostan u Europi, kako se vole sami pohvaliti, ovog najstrožijeg reda katoličke crkve – ne jedu meso i žive bez telefona, interneta i televizije uz moto Ora et labora (moli i radi). Porijeklom su iz Francuske (podno planine La Trappe) i poznati po elektrifikaciji cijele regije (imali su javnu rasvjetu 10 godina prije Zagreba) te proizvodnji sireva koji možete kupiti u samostanskoj trgovini, kao i par piva koje sam imao prije priliku probati, ali mi nisu sjele.
Trapisti, koji su ovdje došli iz Austrije 1873. malo niže od samostana napravili i današnju Banjalučku pivovaru, koju smo također brzinski prohodali pogledavši proizvodni pogon, maleni pivski muzej te degustirajući još finije i mekše pivo Nektar Nepasterizirano. Vrlo ukusan lager, bez zamjerke, osim što nemaju svoju trgovinu niti pivnicu…
Etno selo Ljubačke Doline
Šetnja Gospodskom ulicom vraća u neka druga vremena, a uz crkve i džamije završava Tvrđavom Kastel, poznatom turističkom destinacijom koju su vjerojatno sagradili Rimljani u 3. stoljeću. Prvi puta gledamo na rijeku Vrbas, nedjeljivi dio ovoga grada te sjedamo u kombi i idemo u pola sata udaljeno Etno selo Ljubačke Doline. Kiša nas sprječava u još većem uživanju u fenomenalnom lokalnom Minimundusu, muzeju na otvorenom koji sadrži brdo kućica koje su pokušali ili prenijeti ili napraviti kako su izgledale u prošlim vjekovima.
Svaka čast vlasniku, entuzijastu koji je desetljećima skupljao građu, eksponate, priče, i sve pretočio u Etno selo s vrhunskim restoranom. Tu se ne toče kole ni švepsovi, samo domaći sokovi, lokalna vina i piva. I naravno – rakija šljivovica. Mekša od slavonske, kiselija, nježna. Treba stati nakon treće… Ja nisam… Izvrsna teletina ispod peke, savršeno začinjena kupus salata i kolač od mrkve – za svaku preporuku.
Toliko su nas najeli da smo propustili večeru u modernom zdanju, našem hotelu Integra u centru grada, ali nismo izlazak u grad i bajkersko-rokerski pub Hey Joe s lokalnim craftovima. Nakon doručka u lijepom i modernom hotelskom zdanju, bilo je vrijeme za vožnju dajakom, autohtonim lokalnim drvenim čamcem plitkog dna (zbog plitkoće Vrbasa), dugim oko devet metara, kojim dugačkim motkama (dajak) upravljaju vozači baš kao u Veneciji. Uživanje u druženju s patkama, ribicama i foto sessionu, a da nam Vrbas ostane u još boljem sjećanju, prvo smo posjetili i tople termomineralne izvore na plaži Vrućica (pet termalnih izvora od 25 do 30 stupnjeva), a nakon kulturnog uzdizanja i posjeta manastirima, vodenicama te slapovima – završili i na raftingu.
Svjetsko prvenstvo u raftingu IRF WRC 2024
Kako su Kinezi pred pola godine odustali od održavanja svjetskog prvenstva u raftingu IRF WRC 2024. se održava na Vrbasu na stazi Bijeli buk, upravo kod jednog od najljepših sela na svijetu – Krupe, gdje smo prisustvovali i svečanom otvorenju. Preporuka – okupajte se nakon sat i pol vožnje u čamcu, iako je ledeno, to je nekakva točka na i, kaže onaj kojem je to treći rafting u životu, ali eto… Restoran Pastir Kanjon je smješten uz sam Vrbas i osim mira i ljepote nudi izvrsnu šunku i play of the day – uštipke od heljdinog brašna. Solidan roštilj nije imao šanse nakon njih, kao nekad u konobi Didov san. Lošiji ćevapi, ali i bolji kajmak nego u Obelixu!
Obilata kiša nam je pokvarila 33 % obilaska, pa smo posjet koncertima u Kastelu, craft pivovarama i vinarijama, ostalim ćevabdžinicama (Mujo je navodno još više u pamćenju samo zbog imena) te lokalnom Sljemenu – Banj Brdu, ostavili za neku drugu priliku. Hvala puno Place2Go, Turističkoj Organizaciji Banja Luke i jako ljubaznim vodičima Draže
nu i Mladenu na satu povijesti, prirode (grad je nevjerojatno uredan i čist), sporta i naravno, hrane i pića. Vidimo se uskoro.
