Andora, Baklje, Barcelona, Beautiful Blowjob…

712

Moja se mana zove – moram obić cijeli svijet.
Oni koji prate blog, znaju da sam 5 država udaljen od osvajanja cijele Europe i Južnu Ameriku od svih kontinenata.
Sori, nema pomoći…

A sad se išlo na tekmu u Andoru.
Učlanih se prije u Uvijek Vjerne, trznuh ljude iz saveza za kartu.
I onda fruštuk i na put.

Zagreb – Koeln s German Wingsom, 50 eura, plus 12 nagradnih eura na Plesu jer sam zaboravio kliknut da imam prtljagu.
Pita me tip na aerodromu jel imam nešto tekuće i oštro, ja kažem da nemam ništa osim džepne čakije i pola litre brlje.
Nije mu se svidilo.
Inače je 5 eura kad kliknete na netu.

Prolazim carinu i smješkam jer mi ovaj put nisam morao donirat kalodont, dezić i kremu za hemeroide stričekima koji te pipaju s osmijehom.
Sendvičam, pijem zadnje hrvatsko pivce, letim, dolazim na aerodrom Koeln Bonn, gnušam se tete stjuardese koja je starija od Dunava..
Šta su ti Švabe.
Koeln Bonn.
Narod štedi pa imaju jedan aerodrom na dva grada, majstori.
Pijemo brlju od jabuke (Tomina) i pive (Destilerija Kolar) i uživamo na suncu i pogledu na skupe aute i neukusne Švabice ispred zgrade za check-in.

Koeln Bonn 1:1

Ups, aj did it agen…

Koeln – Barcelona 60 eura, ulazimo u oblak ispod kojeg odvratna kišurina sljedeća tri dana nemilice zalijeva do sad, uz Zagreb, Melbourne i Prag meni najljepši grad na svijetu.

Barcelona – Andora La Vella
Lunjamo po kiši, nalazimo hostel za 20 eura onkraj Ramble i odlazimo s Igorom i Anom do prvog birca i pijuckamo Von Damm za 4 eura.
Ujutro u jamajčanskom kafiću trusimo kavu, Tomo kupuje dvadesetak piva, čips i neke španjolske sjemenke s kojima smo uspješno zasrali Igorov rent-a-car pa se morao crvenit kad ga je vraćao.

Shvaćam po putu da je tekma u 8 i pol a ne ko inače u 5, pa sam naglo pozelenio jer Igor i Ana noće u Andori, a Tomo i ja imamo avion iz Barce u 10 ujutro sljedeći dan.
Ali, sve će se sredit, mislim, otvaram Estrellu i uživam u bezveznom pejzažu.
Ljepše je po noći ić Marijan expressom po Lici.

Kućice sirote, nema krava, ovaca, sve nešto pa ništa.
I tako do granice preko koje nas samo ispratiše pogledom.
Igor si je pojeo pola testisa jer se čuvao od pive da mu ne bi slučajno srali na grani.
Kasnije je nadoknadio…
Da, unatoč pripadnosti EU (ne potpune), kad izlazite iz Andore vas gledaju na carini.
Al ne pažljivo.

Andora

Krovovi od nekakvog kao ugljena, zato jer im se to trusi s brda

Nova država.
Mašem repićem.
Igi i Ana se smještaju u hotel, pokušavam doći do karata trzajuć ljude iz saveza.
Ljudi iz saveza kažu da nas je došlo previše pa da nemaju karata.
Stadion zatvoren, na kiosku napisano – rasprodato.
Zovem Uvijek Vjerne, oni imaju kartu za mene, ali ne i za ostatak ekipe jer nas je došlo 1500 a stadion ima zvanično 515 mjesta, nekad i 1000 – tako nam rekoše Andorci.
Nismo shvatili..
Ne želim judirat, pa se držim svojih.
Odlazimo u kamp i pitamo nemuštog gazdu za smještaj.
Kaže čiča na španjolskom – 35 eura za auto i nas četvero.

Igi pita jel može bez auta, tip mu skoro kopa oči plačuć kako će ga ubit murija.
Tražimo alternativu, ali kako smo prvenstveno došli uživat, odlazimo na par sati razgledat državu/grad/rijeku (bez rijeke) s dvije ulice, gornjom i donjom, i divimo se raskoši djutića, uglavnom parfumerija i trgovinama opreme za motoriste.

Dakle, uglavnom besmislena država za pranje love, sva u hotelima, smještena usred planinčuga, kao da je neki nebeski drvosječa ovulvio sjekirom posred Pireneja.
Prekrasno za vidit, disat divan zrak, i zato jer je sunce sjalo cijeli dan pošto smo bili na 2000 metara.
Žene ništa epohalno.
Kaže Tomo the cimer

“kad smo se vratili – bio ja pola sata u avenju molu i vidio triput više zgodnih žena nego na cijelom putu….”
Kupujemo milijardu piva kao za doma, ali ih popijemo iza ručka – našli meni za 11 eura, pa Riba krknio zeku mi omiljenog!
Oblačimo dresove sat i pol prije tekme, idemo po nove pive i frajer nas ne pusti unutra jer je pet minuta do kraja radnog vremena.
Inače, Andorani su vrlo nadrkan i iritantan narod u sektoru usluge, pa nas je spasio navijač iz Splita koji je bio na blagajni.
“Ma ja ću van uzet, samo recite šta…”
Igijeva vječna: “Konzerve. Pive. Sve.”

Dolazimo do stadiona.
Karata nema.
Pred kampom rampa i murija.
Na cestici ispred kampa (plan b) dva murijaka, “sorry, private property”.
Odlučujem odbit kartu Uvijek Vjernih i otić sa svojima na plan c – oranicu iza kampa.
Put je dug, brda su im slatka, čovjek kad se pripije je vrlo kreativan i uporav i nakon pola sata dolazimo na stajanje istok – njiva.

Uskoro za nama dolaze i oni mladići koji vole putovati tisuće kilometara da bi zapalili baklju i bacili je u teren, što meni i dalje nije, niti će ikada biti jasno zašto.
Ali ako državu i policiju ove moje jadne državice to nije briga, mislim da ni nas 5-6 (s damom)

koji smo došli urlat i navijat nismo trebali napravit ništa drugo nego se 50 metara maknut od njih 50.

I upoznat se s tipom koji se dovezo s džipom na oranicu/vinograd u kojem smo stajali.
Tip je izašao, potjerao muriju van ograde i rekao – private property, pogledao nas par, a kad smo mu dali pivkana i domaću rakiju – dobili smo frenda.
Smijanje, skakanje, pivica, rakijica, pjevanje, urlanje kamermanu da dođe na pivce jer se našima više ne da igrat, pivica, rakijica i početak drugog poluvremena.
Zadnji bus za Barcu ide za pol sata, nakon toga nema niš.
Konzultiram Tomu, dogovaramo se da ćemo ostat do kraja i nakontekme stopirat.

Nakon par odbijanaca, kucam bradatom tipu na kombi, pitam jel može do Barce, a on – lega, upadaj!
I tako kršimo rakiju do kraja s Osječanima, zahvalni do groba meljemo tri sata vožnje i ljudi nas iskrcavaju pred hostelom.

I onda…
Onakav znojan u dresu prek trenirke idem preko Ramble (Bogovićeva al dugačka, centar centra), dva je ujutro, vonjam po pivkanu, sanjam krevetac…
“Hello!”
Crnkinje.
Dvije.
18-20 godina.
Tijelo klesano, da je pogodiš lopsicom hopsicom, došla bi do troposfere.
Ja kažem isto “hello”.
A Mini Iman će onim tvrdim napućenim crnačkim ustašcima “Do you want a beautiful blowjob?”
“Aj, aj em Riba from kroejša, vot, vot du ju min, riba em aj, ju nou, ono, VOT!?”
“I want to give you a beautiful blowjob, come with me” i povuče me za ruku.
Jednu sekundu sam mišlju bio tamo gdje mi je ponudila, i mislim da kamere rijetko bilježe tako glupavu facu.

Tomo mi je rukavom obriso sline i reko, “Riba ne seri, ispred hostela smo…”
A ja htio samo pričat još minutu…
Kažemo, hvala, ali ne hvala, deset metara dalje jedna ko sestra joj ponovi isto pitanje, a Paki na porti hostela kaže – dobro da niste otišli, prvo te tri brata zatuku pa tek onda opljačkaju, klasika…
Al bjutiful blovđob…
Dugo je odzvanjalo…

Tražio sam svoju Katu, ali Kata lunja

Ujutro, tri sata kasnije nas je isti Paki odgovorio od vlaka do aerodroma i reko “No, no train, bus, my friends. You need only 20 minutes to reach it…”
Nakon sat i 20 bolne gužve

sjetio sam mu se majke i svih sestara i reprezentacije u hokeju na travi, al smo ipak uletili na checkin Clickaira 42 minute prije polaska.

Barcelona – Venezia

U zoru prolazimo kraj predivnog placa i žalimo što nemamo putni fridž.
Jedan je Rarog pred nama napravio samoubojstvo saltom na leđa na pločnik, ali općenito – divan prizor…

Evo mene među moje

50 eura i tuga jer se iz Barce jako teško dolazi jeftinim letovima do Zagreba, pa smo morali po kišurini do Mestre i na vlak za Trst (8 eura i slikanje uz kartu Bugarske!? – Bugari junaci!)

pa shopping bus (22 eura) za Zagreb.

Pet država, neispavanost, problemi s probavom nakon hostelskih doručaka i španjolskih sjemenaka, znojivost nakon neželjenja diobe tuša s 11 gruzijskih i bolivijanskih cimera…
I nova recka!
Ima neko rođaka u Velsu, Norveškoj i Malti?
Moldaviju čuvam za kraj…