Vrijeme je za promjene

2,3K

• Bartomeu Robert i Yarzábal (1899 – 1901)
• Manuel Rius i Rius (1916 – 1917)
• Antoni Martínez i Domingo (1917 – 1917)
• Lluís Duran i Ventosa (1917 – 1917)
• Juan José Rocha i García (1917 – 1918)
• Manuel Morales i Pareja (1918 – 1919)
• Antoni Martínez i Domingo (1919 – 1922)
• Ferran Fabra i Puig (1922 – 1923)
• Josep Banqué i Feliu (1923 – 1923)
• Fernando Álvarez de la Campa (1923 – 1924)
• Darius Romeu i Freixa (1924 – 1930)

Ko zna ko su ovi tipovi, dobije instant velebitsku tamnu.
Ne, nemrete bez googleta, i nisu nogometaši i nisu umrli vrlo mladi.
Oni su bili gradonačelnici Barcelone.
Grada koji je od kraja 1880-ih ukrašavao ovaj čiko

Antoni Gaudi, arhitekt, samotnjak, čudak, genije…
Autor čudesa poput ovih na slici

I Sagrade Familije

Familija još nije sagradita, završit će je 2030., ima i Barca svoju birokraciju. Odma se sjetim kad sam došao u Sidney trajektom s druge strane i potrošio film na Operu.
Pa došli do nje, obišli, razgledali i naišli na Bosančerosa s tačkama koji kopucka po temeljima.
„Nego, oće li to skoro?“, upitah, a šljaker mi mirno odgovori „Pa gdje vam se žuri…“

I tako, bio triput u Barci, ne nagledo je se, ali znam da ću svaki put kad dođem vidit nešto predivno, a dlačice mi erektirat od sreće što ću shvatit da postoje ljudi koji su mudri, inteligentni, vizionari…

Jer trebalo je imati muda od kevlara i dati bradatom čudaku milijune škuda i otvorene ruke da krajem pretprošlog stoljeća usred jednog velegrada radi čudesa.
I danas ljudi pamte i prepoznaju Barcelonu po djelima genija.

A ne po onim čičicama s početka teksta.
Ali koji su ipak bili kuco, gledali što im bradati luđak prčka po centru i mudro šutili jer su shvaćali da je to za dobrobit njihovog grada.

Naravno, grad ne čine samo građevine, nego ljudi koji žive u njemu, koji ga vole, čuvaju i dišu s njim.
Ko ne voli svoj rodni grad, taj je retardiran, i zato ne volim kad mi iko sere po Zagrebu.
Niko vas nije tjerao, dođite, prilagodite se, donesite nešto lijepo, uživajte s nama rođenima ovdje i trudite se da ga uljepšate.

Moj rodni voljeni grad, nažalost, na čelu ima čovjeka koji nikada neće pružiti šansu nekom umjetniku da uljepša Zagreb.
Jer novac za obnovu i uljepšavanje odlazi firmama njegovih rođaka koji onda pola novca uzmu sebi i daju posao trećoj firmi.
Ceste se raspadaju, zgrade urušavaju.
Sve, naravno, od firmi njegovih rođaka, kumova…

I niko da mrdne, da se pomakne, reagira…
Policija, sudstvo, vlada…
Niko.

I zato je došlo vrijeme za promjene.
Ne znam kako, ni za koga, ali ako je bio ovako uspješan u Zagrebu, nek proba sad dizati Duvno, Karlovac, Dubrovnik.
Ne mora ni taj čovjek, koji će s ljubavlju voditi, čuvati i graditi Zagreb znat reć „kaj“, ni biti nužno rođen u njemu, ali brate, što je previše je previše.
Htio bi bit ponosan na svog gradonačelnika, a sad me jednostavno – stid.

Sori, Porta, sori ako sam ikog uvrijedio, serite slobodno…